Search
Close this search box.

30 godina života u jednom postu

Te 1987. godine, u bioskopima se gledao Prljavi ples, na radiju se vrtela novoobjavljena pesma grupe Parni valjak Jesen u meni, u kafani se naručivala Tozovčeva Prazna čaša na mom stolu, a 6. januara je premijerno prikazana prva epizoda serije Bolji život. Tačno sedamnaest dana kasnije, u 15 do 3 popodne, rodila se autorka ovog malog online kutka, vaša Brana. I to u ”malom rudarskom gradiću”, kako su novinari voleli da kažu, kada god bi izveštavali iz istog, bez obzira na očigledni pleonazam.

U mestu svog rođenja živela sam narednih osamnaest godina. Sada, kada se osvrnem na taj period, čini mi se da nije bilo lepšeg grada za odrastanje. Život u njemu je bio tako lak, tako siguran, tako miran.

Prvih jedanaest godina živeli smo u istoj zgradi kao moja baba Olga i tetka Slađa. One na prvom, mi na četvrtom spratu. Idealna kombinacija jer je baba Olga bila zamena za vrtić sve do moje šeste godine. To su bili božanstveni dani! Osim što su mi stalno društvo bila moja dva brata od ujaka, Dino i Milan (kasnije nam je stigla i seka Goga) koji su par godina mlađi, imala sam i sjajnu ekipu ”iz kraja”, kako bi se u Beogradu reklo, odnosno ”iz dvorišta”, kako smo u Aleksincu uglavnom govorili. Tokom leta, kod kuće bih bila taman toliko da nešto prezalogajim i popijem malo vode, nakon čega bih se, najbrže što sam mogla, vraćala u svoje dvorište i svojoj veeelikoj ekipi. Sa pet godina družila sam se sa osnovcima. Najbolje drugarice iz tog perioda, Katarina i Stanka, bile su pet godina starije od mene, a slična je razlika u godinama bila i sa ostalim drugarima. To nije bilo preterano čudno jer sam oduvek smatrana ”starmalom” kojoj je jedna od omiljenijih aktivnosti iz tog perioda bilo gledanje prenosa zasedanja skupštine sa baba Olgom i paralelno glasanje (da, da imala sam svoje zelene, crvene i žute papriće, koje bih ubacivala u  otvor na jednoj od fioka u babinom stanu).

U mojoj jedanaestoj godini, preselili smo se u stan u kojem i danas žive moji roditelji. Tada je počela druga faza mog života. Ona koja se vezuje za Sportsku ulicu. U njoj nikada nisam stekla prijatelje iz kraja, jer sam ostala verna onima iz bivšeg dvorišta, a i imala sam fantastično društvo u osnovnoj, tačnije u školi koja se tada zvala ”Aca Milojević”. Drugi izbor je bila Osnovna škola ”Ljupče Nikolić”, ali sam vrlo jasno rekla ne istoj jer su se po dvorištu širile glasine da tamo idu ”mamini i tatini sinovi” (mnogo godina kasnije sa jednim ”maminim i tatinim sinom” iz ”Ljupčeta”, započeću zajednički život 😀 ). Moji roditelji su i tada, kao i uvek za ovih 30 godina, ispoštovali moju odluku. Jedna od najvažnijih i najlepših stvari koju su činili za mene i na kojoj ću im zauvek biti zahvalna. Nikada me nisu potcenjivali, moje mišljenje je uvek bilo ravnopravno sa njihovim i uvek su mi dozvoljavali da ga iznesem i ponašam se u skladu sa istim.

08

Obožavala sam svoje odeljenje i svog učitelja Ranka Đorđevića. Dobar deo mog društva iz zabavišta, gde sam išla pune dve godine (prednost činjenice da ste rođeni u januaru), našao se u mom ili u jednom od susednih razreda. Štaviše, neki od ljudi koje sam upoznala u zabavištu ostaće moji prijatelji sve do fakulteta, pa i kasnije (prednost činjenice da ste rođeni u malom gradu), a sa Jovanom, koju sam upoznala upravo u zabavištu, mnogo godina kasnije ću se i okumiti.

Osnovna je proticala lako i lepo. Da, bila sam dobar đak, i takav ću ostati do kraja fakulteta, ali mi to nikada nije bila najbitnije. Radila sam koliko sam mislila da treba, ne dozvoljavajući roditeljima da mi mnogo pomažu. Bila sam odgovorna i ambiciozna. Ali nikada, nikada ”štreber”. Naprotiv, bila sam ”buntovnik” koji nije imao problem da se posvađa sa nastavnicima i profesorima (u granicama kulture, razume se), koji je uvek hteo da do kraja istera ”neku” pravdu i koji je uvek voleo da se njegov glas čuje. Ako me sada pitate, sve je to bilo nepotrebno i bez pravog cilja i svrhe, ali tada sam mislila da je to jedino ispravno i pratila sam svoj osećaj. I nije mi žao zbog toga. Štaviše, dobar deo te Branislave i dalje je u meni, samo sam sa godinama naučila da ga kontorlišem i pustim na površinu onda kada je zaista pravi trenutak za to.

Prelazak u peti razred bio je za sve nas pravi mali stres. Menjali smo odeljenje, dobijali nastavnike, mnogo više predmeta. Kao i sve stresove iz tog perioda, brzo smo ih prevazilazili jer je sve zapravo bilo mnogo bolje i interesantnije no pre. Počeli su prvi izlasci, prve žurkice i okupljanja. U Aleksincu je to bilo lako organizovati jer su se roditelji međusobno poznavali, znali su odlično kod koga šalju svoje dete, ko im dolazi u dom i sve slično tome… Sve dok lep period nije prekinuo početak bombardovanja.

03

Sećam se odlično tog 24. marta. Za sutra me je čekala geografija, ali sam duboko u sebi znala da do ispitivanja neće doći. Svi smo to znali i osećali. Nisam učila već sam sa tatom gledala Dnevnik 2 i slušala Jeljcina kako kaže ”Njet” bombardovanju. Međutim, čak sam i ja bila svesna da to nema veze sa istinom. Pola sata kasnije čule su se prve sirene za uzbunu…

Kako sam samo bila uplašena. Kako je samo bilo stresno gledati roditelje koji pokušavaju da ostanu staloženi, a na čijim licima se jasno video užas i prestravljenost. A onda, samo par dana kasnije, svi smo se navikli na novonastalu situaciju. Bombardovanje je postalo rutina. Stres je kod mene zamenilo oduševljenje činjenicom da smo svi na okupu, da su pored mene obe moje babe, moja tetka, rođaci iz Kosovske Mitrovice i sve komšije sa kojima smo svake večeri boravili u podrumu zgrade u ulici Dušana Trivunca (u kojoj sam živela do jedanaeste godine, a u kojoj moja baba i dan danas živi). Igrale su se karte, pravili uštipci i krofne, smejalo se i pričalo o svemu sem o ratu… Sve dok 6. aprila centar Aleksinca nije bio sravljen sa zemljom. Jedna od bombi pala je upravo u pomenutu ulicu Dušana Trivunca, na samo 50 m od naše zgrade, usmrtivši cele porodice. Sećam se odlično svake sekunde tog napada, svega što se dešavalo pre i posle te jasnog straha u očima mojih roditelja. Tada sam shvatila istinsku ozbiljnost situacije.

Ipak, čovek je jači no što misli. Sklonili smo se iz centra, kompletna porodica je bila na okupu, a život se nastavio. Ja sam stekla nove prijatelje: Tamaru, Tršu i Peru, sa kojima sam se do iznemoglosti igrala u jednom od naših dvorišta. Prvi put sam živela u kući i uživala sam u tome. Sećam se da smo nebrojano puta osluškivali avione predviđajući da li će probiti zvučni zid ili ne. Neki bi bili vidno razočarani kada ne bi bili u pravu. Sve je to bio deo jednog ozbiljnog odbrambenog sistema koji smo posedovali, i ne znajući to. U kući je bilo svega, sem cigareta. Tada su se kupovale u ograničenim količinama: 20 dinara za dve pakle i po dve kesice grisini štapića umesto kusura od 2 dinara. Kako je po osobi bilo moguće kupiti samo dve pakle, mi klinci smo često slati u prodavnicu kako bi obezbedili još koju paklu za svoje roditelje. Otud smo tih dana jeli grisine u ogromnim količinama.

Drugi ozbiljan napad na Aleksinac bio je još gori od prvog. Nikada neću zaboraviti zvuk poslate rakete za koju imate utisak da ide upravo ka kući u kojoj ste, ka krevetu u kojem spavate, ka vama lično. A u noći drugog napada, taj zvuk smo čuli previše puta. Previše. Srećom, rat se ubrzo potom završio. Nakon sedamdeset i osam dana i noći, koje smo proveli najpre u babinom stanu, a onda i njenoj kući van grada, ponovo sam bila u svom krevetu i u svom domu u Sportskoj. I sećam se odlično mirisa lipa koji se širio našom ulicom. Čini mi se nikad intenzivnije i lepše no tog 11. juna 1999. godine. Taj miris ostaće jedna od meni najdražih uspomena na Aleksinac i sve što sam doživela u njemu.

Osnovna je nastavila svojim tokom, a ja sam uživala u svakom njenom minutu. Sve dok pubertet nije učinio svoje, a u mom slučaju je to značilo mnogo razmišljanja na teške teme, mnogo slutnji, mnogo bojazni i to onih krajnje neracionalnih. Bojala sam se bolesti, smrti, nesreća, života generalno. I sebe sam iznova i iznova mučila takvim temama. Tada su se javili i prvi napadi panike, koji su me uplašili više no išta na svetu. Više i od bombardovanja. Ipak, borila sam se junački, ne dozvoljavajući da mi život iole stane zbog moje anksioznosti (tada naravno još uvek nisam znala da se moje stanje tako zove). I uspevala sam u tome! Sjajno sam se provodila sa društvom, zaljubljivala se, prvi put poljubila, prvi put patila i bila ostavljena. I da, mislila sam da se svet ruši. Ali je on ipak nastavio da se okreće, a i ja sa njim.

07

Oduvek sam znala da ću upisati Aleksinačku gimnaziju, koja se tada još uvek zvala ”Drakče Milovanović”. Kao i u slučaju osnovne, tako i u slučaju srednje, bila sam odlučna i rešena. Naša gimnazija je oduvek bila na izuzetnom glasu i važila je za ”tešku” školu. Volela sam to i želela sam da iskusim sve te gimnazijske muke o kojima se pričalo po gradu. Tome su doprinele i priče moje (samo) deset godina starije tetke Slađe, koja je bila gimnazijski đak i koja je tu školu u isto vreme i obožavala i mrzela. Često bi isticala da za nju to nije bila škola samo u smislu obrazovanja, već i u smislu borbe i snalaženje u životu. Kako je samo bila u pravu.

Prve dve godine gimnazije protekle su u mom balansiranju između starog, osnovnoškolskog, i novog, srednjoškolskog društva. Bilo je teško i bilo je stresno. Primetićete da su mi sve veće promene predstavljale problem, prvenstveno zbog ljudi i novih okolnosti koje su u međuljudskim odnosima donosile te promene (to je taj podznak Raka u meni, koji me tako često muči i maltretira). Društvo je za mene oduvek bilo izuzetno važno te sam se teško privikavala na nove i odvajala od starih prijatelja. A nekad je to bilo neminovno. Baš kao i tih prvih gimnazijskih godina.

Srećom, život je imao dobar plan za mene, oličen u vidu nekoliko sjajnih devojaka, koje su mi postale najbolje drugarice i ostale to sve do dan danas. Da, Jovana, Milice, Ivana, Ljiljo i Ico, u vas gledam. 😉 Škola jeste bila teška kako se pričalo, profesori jesu bili zahtevni koliko se očekivalo, a nama je ipak ceo taj gimnazijski period bio tako lep. Posebno njegova treća i četvrta godina. Oh, kakvi su to dani bili! Dani ”talasa” (obaveznih šetnji nakon škole, kada bi svi đaci srednjih škola pristigli u centar praveći takozvani ”talas”), dani ”Pljačke” (omiljenog nam kafića za svako doba dana i noći), dani neprestanih okupljanja, žurki u ”Johnnie Walkeru” (najpopularnije mestu za organizovanje žurki), dani u kojima je najveći stres bio kontrolni iz fizike i 6 lekcija iz istorije. I naravno, zašto se ”on” nije javio, a rekao je.

Da, bili su to i dani prvih ozbiljnih veza. Prvih pravih ljubavi. Prvih razočaranja. Prvih suočavanja sa lepotom i teškoćom reči Volim te. Međutim, tih dana je ipak sve bilo podređeno druženju i nama samima. I zanimljivo, tako će ostati još dugo, dugo. Nikada nam muškarci nisu bili prioritet, niti nam se svet vrteo oko njih. Tako je, rekla bih, i danas. I dalje sve ganjamo svoje snove, zadovoljavamo svoje ambicije i težimo da budemo što uspešnija i što bolja verzija sebe. I da u tim svojim ludim rasporedima nađemo mesta jedna za drugu. I uspeva. Teško je, ali uspeva.

05

Gimnazija je zaista bila škola za život. Naučila me je mnogo čemu, a prvenstveno radnoj navici. Sve smo bile odlični đaci i sve smo živele svoj srednjoškolski život punim plućima. Kako smo sve postizale, ni danas ne znam. Ali jesmo. I hrabro smo gazile ka sledećoj stanici: fakultetu.

Kod mene nije bilo mnogo premišljanja. Fakultet političkih nauka je bio moj izbor još od osnovne i trenutka kada sam saznala da se jedino na tom državnom fakultetu može studirati novinarstvo. A ono je bilo moj izbor oduvek! Bukvalno. Imala sam pet godina kada sam u svojoj žutoj fotelji od stiropora sedela ispred ogledala praveći se da vodim političku emsiju Krug, koju su moji roditelji redovno gledali. Neću ni da spominjem koliko puta smo se tokom bombardovanja igrali fotoreportera i Dnevnika 2. Naravno, na moj predlog. A činjenica da sam godinu dana bila glavni urednik školskog lista Gimnazijalac i da sam neizmerno uživala u toj ulozi, bila je samo još jedna u nizu potvrda mog izbora.

Dakle, novinarstvo je bila jedina solucija, a FPN jedini pravi put do nje. To je značilo odlazak za Beograd, odlazak od roditelja, od društva koje sam toliko volela, od grada koji je bio moj mali balon od sapunice. Ali, imala sam cilj i nisam želela da odustanem od njega. Roditelji su me svojski podržali i obezbedili mi najbolje uslove da tu tranziciju prebrodim što bezbolnije. Nije uspelo. Prve dve godine mog boravka u Beogradu bile su preteške. Sve je naizgled išlo sjajno: fakultet, gde sam zaista bila odlična i glatko sticanje novih prijatelja, koji su mi i dan danas jedni od najdražih ljudi u životu! Ipak, ja sam istinski patila za životom koji je ostao u Aleksincu. Živela sam za vikend i trenutak kada ću se vratiti svom gradu i svojim ljudima. Kako sam samo mrzela nedelje i povratak u Beograd. Kako mi je samo bilo teško što sam udaljena od roditelja. Što ih nemam uz sebe. Što ne osećam miris lipa iz svoje ulice. Što ne mogu da ”okrenem koji krug” po centru. Što ne mogu da živim život koji sam živela do tada. A anksioznost je čekala iza ćoška upravo ovakav trenutak. I vratila se. Još gora no ranije.

Postalo je jako teško živeti sa njom. Počela sam da se plašim svega i svačega. Čak je i vožnja gradskim prevozom bila problem. Jer, nikog nisam poznavala, sve mi je bilo strano i daleko. U prevodu: desio se pravi život, a ja nisam bila spremna za njega. I to niko nije ni mogao da nasluti jer sam uvek izgledala kao izuzetno snažna i stabilna osoba. Kasnije sam uvidela da i jesam takva, jer da nisam nikada se ne bih izborila sa anksioznošću, ali u tim trenucima imala sam utisak da sam najranjivija osoba na svetu. Oh, kakva je to bila zabluda. To ću otkriti tek 2012. godine, kada sam o svom problemu počela da pričam javno i kada sam shvatila da svaka treća osoba u mom okruženju ima sličan ili identičan problem. To je bilo otkrovenje koje mi je u mnogome pomoglo da se trajno rešim anksioznosti, no o tome ćemo malo kasnije.

02

Dve godine od upisa na fakultet stvari su se stabilizovale. Ja sam na fakultetu u potpunosti pronašla sebe, volela sam ljude koji su me okruživali, njihovu ambicioznost, načitanost, obrazovanost. Terali su me da još više radim na sebi i da još više napredujem. Prijateljstva su se učvrstila, a beogradski život je počeo istinski da mi prija. Učili smo pošteno, grejali stolice do iznemoglosti, davali svoj maksimum, ali i živeli jedan sasvim lep studentski život sa mnogo divnih okupljanja, izlazaka, druženja. Sve je to izrodilo predivna prijateljstva koja i dan danas traju: da, Jovana, Stefane, Žeks, Marko, Nevena, Joko, Sanja, u vas gledam. 😉

Ja sam otkrila ljubav prema radijskom mikrofonu i prema live programu (godinu dana sam radila kao jedan od voditelja studentske radijske emisije Slušaonica 6) i shvatila sam da nikada ne bih volela da radim na televiziji. Ljubav prema pisanju je oduvek postojala i nikada se nije umanjivala. Ni najmanje. Volela sam svoj fakultet, atmosferu na njemu, način rada, predmete, ljude. Kao neko koga je politika uvek zanimala uživala sam i u čisto političkim predmetima, koliko i u onim novinarskim. Ipak, nakon diplomiranja, koje je stiglo tačno četiri godine od upisa fakulteta, odlučila sam da započnem master studije na Fakultetu bezbednosti. Tu odluku smatram pogrešnom. Zapravo, sama odluka da upišem master je bila problematična, ali kao prva bolonjska generacija bili smo zatrpavani informacijama o masteru, te smo ga svi upisivali ni ne znajući želimo li to zaista i kakva je njegova svrha. Sa druge strane, Fakultet bezbednosti je u tom trenutku poprilično kaskao za FPN-om, i promena te vrste mi nikako nije bila inspirativna. To je verovatno i uticalo na činjenicu da master nikada nisam završila iako mi je ostao samo jedan ispit i master rad. Ipak, nisam mnogo žalila. Jer sam tih dana vredno radila na svom blogu i na svojoj novinarskoj karijeri.

Blog sam započela brzo nakon završetka osnovnih studija. Tačnije u oktobru 2010. godine. Imala sam veliku želju da pišem, stvaram, i na bilo koji način izrazim svoju kreativnost i sa tim ciljem sam poslala svoj CV na brojne adrese domaćih medija, tražeći priliku za volontiranje i praksu. Kao sasvim solidan student, sa nekoliko završenih radionica i nešto iskustva, nadala sam se odgovoru. Bilo kakvom. Nažalost, niko mi nikada nije odgovorio. Čak ni mejlom ”Žao nam je, nismo zainteresovani”. Bila sam razočarana i ljuta, posebno jer sam mislila da sam diplomiranjem završila najvažniju stvar. Kako sam samo bila u krivu. Prava borba je tek predstojila.

06a

Rešila sam da ne sedim skrštenih ruku već da učinim ono što mi se nekoliko meseci vrzmalo po glavi kao zanimljiva opcija – pokrenula sam sopstveni blog. I to modni. Koncept koji sam otkrila tokom leta te 2010. godine i koji mi je bio izuzetno interesantan. Mada sam oduvek obraćala pažnju na oblačenje i modu u globalu, nikada nisam ni slutila da ću o tome i pisati. Ipak, tog 12. oktobra 2010. godine, na dan kada sam otvorila svoj blog, zatekla sam sebe kako činim upravo to. I uživala sam. Jako.

Dakle, sve je počelo sa samo jednim ciljem: pisati, deliti sa čitaocima svoja interesovanja, raditi nešto kreativno i jednostavno uživati. Nije bilo ni pomisli o nekoj zaradi ili dobiti bilo koje druge vrste. To je tada bila misaona imenica. I sve je bilo tako novo, izazovno i osvežavajuće. Učila sam mnogo, istraživala, upoznavala zanimljive ljude i dopuštala da mi bloging i online svet uđu pod kožu.

Novinarstvo se ipak nametalo kao primarni cilj. Međutim, što sam duže pisala blog to sam više shvatala da blogovanje jeste jedan vid  novinarstva. Kako su godine prolazile, a rad na blogu postajao sve ozbiljniji, uočavala sam kako je jedino blogovanje ono čemu se istinski radujem i u čemu strastveno uživam. Rad u redakcijama, gde ste bili prinuđeni da dnevno štancujete po 12 tekstova ili ste pak u potpunosti bili u službi oglašivača i sponzora, prestalo je da bude inspirativno. Čak mi je postalo mrsko. U trenutku kada mi je u jednom od medija u kojem sam radila zatraženo da pišem o lažnom silovanju meni nepoznate mankenke i kada mi je naloženo da napišem njenu životnu priču, iako je dogovor bio da nikada i ni pod kojim uslovima ne pišem o domaćim ličnostima niti na teme koje se iole mogu nazvati tabloidnim, rešila sam da dam otkaz i zauvek završim sa online medijima u Srbiji. Sledeća prilika ticala se štampanih medija i poznatog modnog magazina i odlično je zvučala na papiru, te sam je sa zadovoljstvom prihvatila. Međutim, sve je i ostalo samo na papiru. A ja sam u rukama imala tada već ozbiljnu priču u kojoj sam potpuno uživala i za koju sam znala da se može razviti u nešto još ozbiljnije ukoliko joj se samo malo više posvetim. Tako sam decembra 2013. godine donela odluku da novinarstvo svedem na hobi, a blogovanje pretvorim u svoju profesiju. I bila je to jedna od najboljih odluka u životu!

Te iste godine sam započela saradnju sa osobom koja mi je u međuvremeu postala jedan od najboljih prijatelja, Jovanom Tomašević. Takođe, dobila sam nagradu PC Press magazina koji je moj blog proglasio jednim od 5 najboljih blogova u Srbiji za 2013. godinu. Započela sam neke sjajne saradnje, imala prvo predavanje na Blogomaniji i u celosti se predala blogovanju.

Danas, pune tri godine od tada, ne postoji posao koji biste mogli da mi ponudite, a koji bih menjala za ovo što imam. Tu slobodu da stvaram i pišem isključivo o onome što volim i u čemu istinski uživam, na način na koji želim i u smeru u kojem želim, ništa ne može zameniti. Kao ni činjenicu da ste potpuno nezavisni i da nikome ne polažete račune sem sebi. To nikako nije lako, pogotovo kada ste odgovorni, pa je vaš najveći problem to što je šef uvek sa vama, ali su to sve slatke muke u kojima zapravo uživate.

04

U međuvremenu, te slavne 2012. godine, o kojoj sam vam često pisala, ja sam spoznala sebe i svoju snagu, boreći se sa najjačim napadom anksioznosti do tada. Uzrokovana teškim raskidom i mojim nezadovoljstvom zbog nezavršenog mastera, vratila se u svom najgorem obliku. U jednom momentu počela sam da se bojim svakog izlaska iz kuće kako ne bih bila sama ukoliko se desi napad panike. Osećala sam se kao čaša soka koju slučajno prospete po stolu i ona se razliva preko svih ivica. Nisam mogla da se sastavim. I tada sam rešila da se uozbiljim i dam svom organizmu odgovore za kojima je toliko žudeo. Počela sam da istražujem o svom problemu. Tada sam prvi put saznala šta je zapravo anksioznost i kako se sa njome boriti. Čitala sam mnogo o ovoj temi, pričala sa kućnim prijateljem psihijatrom, otkrila knjigu Zbogom panici, prihvatila svoj problem kao deo sebe. Učila da prizivam strah, a ne da bežim od njega, da dopuštam napadima panike da se dogode, a da me ne uznemiravaju, da jednostavno prihvatim sve nuspojave anksioznosti kao deo sebe i kao karakteristiku sa kojom ću živeti do kraja života. Kako sam to učinila tako su problemi počeli da nestaju, a moje samopouzdanje se vraćalo (o tome detaljnije možete čitati u OVOM postu).

U oktobru iste godine desio se i Nikola kojeg sam poznavala još od onog petog osnovne. Mada smo se družili godinama, nikada nismo ni pomislili da bi se išta moglo desiti između nas. Život je ipak ima drugačije planove i hvala mu na tome. Sa tim oktobrom počeo je jedan od najlepših perioda mog života. Onaj koji i dalje traje i za koji se nadam da će trajati još dugo, dugo, dugo. Preciznije, zauvek.

Život odraslog i nezavisnog čoveka doneo je toliko toga lepog. Ne samo u mom životu već i u životima mojih dragih ljudi. Mnogi su rekli sudbonosno ”Da”, mnogi su dobili divne bebice i postali divni roditelji. Nažalost, sa tim divnim stvarima krenule su i one tužnije. Počeli su da nas napuštaju neki dragi ljudi. Tako sam i ja u prethodnih par godina morala da se suočim sa gubitkom dve izuzetno drage osobe: moje baba Nike i teta Sanje, žene koja mi je bila kao rođena tetka. To je sve breme godina koje dolaze i kojih se zato neretko bojim. Ipak, znam da te iste godine donose i toliko toga divnog, fantastičnog i neprocenjivog da ne mogu da se ne radujem i da ovaj 30. rođendan ne slavim punim plućima. Što sam i učinila ovog vikenda, kada sam okupila najveći deo sebi dragih ljudi (neki nisu mogli da budu tu iz opravdanih razloga, ali znam da su bili mislima uz mene). Tada sam sebi poželela da narednih trideset godina budu upola dobre koliko prvih trideset. Jer i upola će biti dovoljno!

13

Zato, hvala Onom gore na svemu do sada. Nadam se da će biti tako darežljiv i ubuduće. A vama hvala ako ste ostali do kraja uz ovaj najintimniji tekst na blogu. Nakon 6 godina vođenja istog osetila sam potrebu da sa vama podelim više detalja iz svog života.

Ovaj tekst sam ispisala u jednom dahu i nadam se da ste ga i vi tako čitali, te da sada imate utisak da smo bliži no što smo bili. I da smo još bolji prijatelji no što ste mislili.

Za kraj bih da svima vama koji delite moju godinu rođenja poželim najdivniji rođendanski jubilej (kad god bio) i predivan prvi korak u četvrtu deceniju života. Znam, zvuči strašno, ali sam negde sigurna da najbolji deo puta tek predstoji. Neka nam je srećan!


Na fotografijama vidite delić dekoracije sa proslave mog 30. rođendana koja ja je za temu imala black&white spoj i osvrt na 1987. godinu. Za kompletnu dekoraciju zadužena je bila Marija Marković, koja stoji iza Dekorater Studija.

Facebook
Twitter
Pinterest
LinkedIn
Email

Pročitajte još

45 Responses

  1. Sjajan tekst! Bas sam ga citala sa velikim uzivanjem! Bravo, Baki! Ostani uvek ovako divna❤❤❤

  2. Draga Brano, kao sto si i sama spomenula, procitala sam ovaj tvoj post u jednom dahu i istinski uzivala, sa osmjehom i suzom u oku, jer smo mi ta ganeracija koja smo dosta toga slicno ili na isti nacin prozivjeli.
    Draga moja, pratim te od tvojih prvih postova, rijetko pisem komentare, ali na ovaj sam morala. Od srca ti zelim sve najbolje i samo hrabo! Zajedno gazimo ovu cetvrtu deceniju, a nadam se i ostale! Lijep pozdrav!

  3. Draga Brano,

    Divan tekst u dahu procitan.
    Odusevljava me sto uvek izbegavas patetiku i dostojanstveno i otmeno (se oblacis ) pises.
    Toliko se izdvajas u moru istih svojim radom na sebi koji se oseca dok se cita i gleda blog.
    Prava intelektualka.
    Skromna a efektna i autenticna.
    Sve najbolje,
    Ana
    Sve najbolje

  4. Draga naša Brano, srećan rođendan! Ti si pravo blago! Budi uvek tu, sa nama! <3

  5. Brano,

    srecan ti divan dan i svaki dan! Divna je prica o tebi, dio sam znala, a onaj dio o lipama razumijem dusom.

    Zagrljaj,

    D.

  6. Draga Brano, srecan ti rodjendan, srecan jubilej i srecan pocetak nove decenije 🙂 Zelim ti puno zdravlja srece i uspeha na svim poljima, privatno i poslovno. Sa tobom i uz tebe i tvoje tekstove, od prvih dana tvog bloga,rastem, ucim, smejem se i uzivam.Iskreno su mi dirnuli dusu tvoji redovi i prosavsi kroz vremeplov, sa tobom, vratila se i obisla moje (za koji dan) 34 godine. I jedino sto mogu da kazem bilo je i tesko i lepo i opet bih isto sve, jer me je to vreme ucinilo osobom kakava jesam.
    Hvala ti B za sve!
    Srecno!
    Do citanja,

  7. Srećan rođendan, tekst je divan, želim Vam da se lepi i zanimljivi momenti i dalje nižu, pa da za naredni jubilej bude još lepih sećanja i pozitivne energije!

  8. Rodjene smo istog dana, (napunila juce 27), citam tvoj blog od pocetka i ovo je, od svih tvojih postova, moj omiljeni. Ovo je upravo Brana. Ostani divna kao i do sada. ☺ pozdravlja te vodolija. :*

  9. Draga Brano,

    Iako sam mladja nekoliko godina, mogu reci da sam se u dosta tvojih iskustava pronasla, posebno u delovima u kojima govoris o bombarodvanju, odlasku iz malog grada u Prestonicu, menjanju drustva, ali i borbi sa anksioznoscu…
    I zato veliko hvala za iskrenost, koje je na zalost sve manje na internetu.

    Srecan rodjendan i od srca ti zelim i naredne decenije prepune zdravlja, ljubavi i uspeha!!!

    Veliki pozdrav i jos veci zagrljalj ♥

    Dj

  10. Divan tekst i divna životna priča… 🙂 Brano,iako te ne poznajem imam upravo suprotan utisak jer nas iste stvari zanimaju kao i anksioznost sa kojom sam se dugo borila…Hvala jos jednom na iskrenosti i želji i hrabrosti da sve to pretočiš na svom blogu i nesebično podeliš sa nama,tvojim vernim pratiocima…Srećan rodjendan i sve najbolje… 😀 :-*

  11. Draga Brano,
    Srecan rodjendan! Od srca ti zelim da se ispuni sve ono sto i sama sebi zelis, uz dobro zdravlje i srecu! 🙂
    Hvala sto si sa nama podelila ovu pricu, uzivala sam citajuci je kao i sve ostale postove na tvom blogu. Sve najbolje!
    J.

  12. Post za stampanje! Toliko iskrenosti, ljubavi, snage i energije na jednom mestu, zaista pleni i plenis! <3 Iz posta u post me iznenadjujes, posebno u segmentu snage i leprsavosti reci koje su prizemne, a iz tvog pera tako uzvisene i energicne. Sve vise i vise zelim da te slusam uzivo. 🙂 P.S. zelim ti srecan rodjendan i jos puno divnih uspomena 🙂

  13. Srećan rođendan i srećan jubilej! Neka ih bude sve više!
    Moguće da je ovo jedan od lepših tekstova koje sam pročitala u poslednje vreme. U životu je najbitnije voleti i biti voljen 🙂 I bitno je imati “pozitivnu konkurenciju” kakvu si imala na fakultetu, jer upravo to je taj mali, dodatni “push” preko onoga za šta smo mislili da su granice naših mogućnosti i što nas tera dalje. Tako da ti u budućnosti želim ljubav, zdravlje i konkurenciju. 🙂

  14. Da, u jednom dahu procitano! Ooo koliko divan post… Predivan! Delimo dosta toga – divne dane srednje skole, prelazak iz manjeg grada u najveci, “ludnicu” pocetkom fakulteta, ali i sjajan osecaj kada isti zavrsis 🙂 Sve najlepse i najbolje neka te prati (i Nikolu pored tebe, takodje) u svemu sto radis. Neizmerno te postujem, a i nekako volim (jeste da te ne poznajem, ali stvarno imam osecaj kao da se jako dugo znamo 😉 ) Hvala ti sto postojis, draga B! 😉 :*

  15. Draga Brano, sa uzivanjem čitam svaki tvoj post, ali ovaj je bio nesto posebno. ❤️
    Hvala ti za ove divne tekstove, divne reci i preporuke.
    Nek’ je srecannn ☺️❤️

  16. Divna Brano, srećan rođendan!
    Tekst sam čitala sa osmehom i po nekom suzom u očima. Hvala ti. 🙂

  17. Svaka cast na iskrenosti, to se ceni. Procitano u jednom dahu!
    Srecan rodjendan i jos puno odlicnih tekstova zelim u 2k17 🙂

  18. Draga Brano, srećan ti 30-ti rođendan! Ostani samo takva kakva jesi, posebna…
    Pregršt najlepših želja ti šaljem!
    A za tekst reči nemam…Divno, predivno! Toliko toplo, nežno, iskreno napisano…Dirnula si me ovim redovima punim ljubavi, zaista!
    Puno te pozdravljam!

  19. Draga Brano,
    divan post, naravno da sam procitala do kraja, imam osecaj kao da te na neki nacin poznajem.
    Srecan rodjendan i puno srece i uspeha ti zelim u zivotu i u radu, koji vidi se da obozavas 🙂
    Tako puno slicnosti kod rodjenih u januaru (jaraca ili vodolija i podznak rak)… sjajno, bas sam se pronasla u tvojim recima…
    Samo tako nastavi… :*

  20. Draga Brano,

    Ovaj post je predivan! Zaista sam uživala čitajući ga!
    Želim ti da uvek ostaneš tako divna, srećna, ambiciozna i ni malo ne sumnjam da ćeš ostvariti sve ono što zacrtaš!

    P.S. Jako bih bila srećna kada bi ti napisala svoju knjigu

    Veeliki pozdrav!

  21. Draga Brano,

    Hvala na svim divnim postovima. ❤ Velika si inspiracija, divna osoba, pre svega nacitana i kulturna.

    P.S. Srecan rodjendan! Kako moja baka ume da kaze: “Ko godine broji, starosti se boji…” Nastavi da uzivas u zivotu, a godine su samo broj.

    Pozdrav!❤

  22. Predivno, draga Brano! Srecan ti rodjendan i uzivaj u godinama koje dolaze. Preslatka si na naslovnoj slici, kao djevojcica!
    Zavrsile smo isti faks, i slicna prica i kod mene u vezi master studija.
    Zelim ti da nastavis kao i do sada, i jos bolje. Jer znam da hoces. Alal ti vjera na priznanju o anksioznom poremecaju i uvjerena sam da mnogo ljudi pati ali to skriva. Puno znace ovakvi tekstovi.
    Samo naprijed, sa svojim dragim, i posebno mi je drago sto je tvoj sugradjanin! Ipak si ostala vjerna svom malom gradu! Puno lijepih pozdrava…

  23. Draga Brano,

    Ovo je definitivno jedan od najlepših post-ova do sad, pogotovo za nas koji te pratimo godinama! Srećan ti rođendan i zaista, od srca, ti želim sve najdivnije kao što si i ti! <3

    Veliki pozdrav i puno poljubaca od devojke iz Novog Sada, koja je imala veliku cast ovo leto da te i lično upozna na Exit-u! 🙂

  24. Dirljivo , hrabro , iskreno …. divno i pitko sumiran zivot do sada ! Uzivala sam , kao da citam stranice neke dobre knjige , a cinjenica da si otvorila svoje srce I podelila sa svima nama najlepse ali I najteze zivotne trenutnke , snage ali I slabosti …daje posebnu vrednost svemu ovome. Potpuno , neocekivano …ali upravo zbog toga ….neodoljivo!
    Srecan rodjendan I sve najlepse u 30tim! 🙂
    pozdrav,
    J.

  25. Hvala ti Branislava na ovom prelepom postu, odavno nisam pročitala ovako dugačak post i uz njega se smejala i plakala. S obzirom da sam ja proslavila svoj 30-ti rođendan pre par godina, mogu ti reći da su tridesete zanimljivije i uzbudljivije od dvadesetih, a pri tom staloženije i mudrije. Želim ti puno ptivatnog i poslovnog uspeha.

    A da….i veliki sam fun tvojih Insta story-a. 🙂

    Veliki pozdrav,

    Marija

  26. Draga Brano,

    Srecan ti rodjendan i sve najbolje ti zelim u zivotu. Zaista si predivna osoba i bas bih voljela da te jednog dana upoznam. Tako lijepo pises i tako si nenametljiva i drugacija od svih modnih blogerki. Mada ja tebe ni ne bih svrstala u tu kategoriju, ipak tebi krpice nisu smisao zivota :):*

  27. Sretan rodjendan! Divan post Brano. Malo sam starija od tebe ,ali ipak mi je blizak tvoj nacin razmisljanja. Nadam se da za tebe najbolje u zivotu tek dolazi. Sretno od srca!

  28. Sretan rođendan i naravno ono sve po redu što ide s tim. Hvala ti što dijeliš djeliće svog života s nama i što uveseljavaš naše živote. Privatno i poslovno ti želim još puno divnih trenutaka. Mene si totalno raznježila s ovim divnim postom.

  29. Znam da si napisala ovaj post ali nisam htela da ga čitam na brzaka već kada budem imala dovoljno vremena. Zato sam ga tek danas pročitala.
    Rođena sam 1982, već sam zašla u četvrtu deceniju , ali dovoljno blizu godištem da me cela priča sa bombardovanjem baš potrese tokom čitanja posta. Jedino sam ja imala sreće da Zaječar nije bio direktno pogođen u bombardovanju.
    Ceo post je stvarno predivan i dosta, dosta tvojih razmišljanja, strahova sam i sama iskusila. Drago mi je da si se izborila sa svojim strahovima.
    Posebno mi je zanimljiv kraj teksta kada si konstatovala da smo sada bolji prijatelji nego što smo mislili i to jeste malo čudno. Mi te svi ovde pratimo, čitamo postove, gledamo tvoje videe na YouTube kanalu i imamo utisak da te donekle znamo ali ti nas ne vidiš i ne znaš kako izgledamo. To jeste, ja mislim, zanimljivo ali i čudno…
    Ja se raspisala… Izvinjavam se, ali eto, imala sam potrebu da ti se obratim ovim putem.
    Kao i uvek, veliki pozdrav iz Zaječara

  30. Draga Brana,

    hvala što si podijelila svoju lijepu i inspirativnu priču. Pronašla sam sebe u određenim situacijama i jako si me ohrabrila. Hvala ti na tome! Samo tako nastavi. :*

  31. Odlican tekst, Brano! Procitala sam ga isto kako sk ga ti napisala-u jednom dahu. Neki delovi su mi cak naterali i suze na oci jer sam se setila svog prelepog detinjstva. SAMO TAKO NASTAVI, BAS SI DIVNA!

  32. S velikim zakašnjenjem želim ti sretan rođendan i divan život. Divna ti je priča, vrlo intimna i iskrena. Za sličnosti naših priča već znamo. Pa te zato samo još pozdravljam i pratim naravno. <3

  33. Veliko je zadovoljstvo čitati ono što i sama mislim o svom rodnom gradu. Ponosna sam kada vidim da mladi ljudi ne zaboravljaju svoju maticu i drago mi je što delimo iste uspomene, doduše sa nekoliko godina razlike. Veliki pozdrav od bivše: Aleksinčanke, učenice OŠAM, Gimnazije naše, a i dalje Vodolije i Beogradjanke. Mnogo podudaranja, zar ne

Leave a Reply to Megi Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *