Search
Close this search box.

Zemunske kapije: priča o starom i novom Zemunu

Moja prva poseta Beogradu, makar ona koju jasno pamtim, počela je i završila se u Zemunu. Sećam se odlično divnog drvoreda u ulici Cara Dušana, kuće rođaka kod kojih smo odseli i Gospodske ulice kojom smo šetali i koja mi se još tada činila nekako bliskom. Proći će dobrih 10 godina nakon što ću ponovo prošetati pomenutom ulicom, ali i nekim drugim delovima Zemuna. I ponovo će mi sve što sam tada zatekla i obišla odavati utisak nečeg bliskog, poznatog i meni nimalo stranog. Zanimljivo, to godinama nisam mogla da kažem za ostatak Beograda. Čak ni za Voždovac, u koji sam se doselila 2006. godine i koji je i do danas ostao ”moj” kraj.

U prvi mah nisam previše razmišljala o toj banalnoj, ali opet nekako važnoj i zasigurno paradoksalnoj činjenici: kako to da kraj u koji sam odlazila jednom u tri meseca (a često i ređe) osećam bliskim, a onaj u kojem živim godinama nisam mogla da nazovem ”svojim”. A onda, jedne noći, za koju mogu da se zakunem da je bila jesenja, vrlo hladna i kišovita, nakon odgledane divne predstave u Madlenianumu i nakon šetnje pustom Glavnom, sve do ”Meka” na pitu sa višnjama, shvatila sam razlog: centralni deo Zemuna neopisivo me je podsećao na Aleksinac. Ne po izgledu, niti po arhitekturi, niti po bilo čemu sličnom, već po osećaju ušuškanosti, bliskosti, toplote kakvu sa sobom nose isključivo manji gradovi.

Te iste večeri prvi put sam pomislila: Da mogu iznova da biram gde bih u Beogradu živela, odabrala bih Zemun.

Kako su godine mog beogradskog života prolazile, tako sam se ja sve više zaljubljivala i u ostatak ovog neverovatnog grada i u kraj u kojem živim, ali i u one koje sam samo usput obilazila. Ipak, neka posebna emocija, neka mešavina nostalgije i melanholije, uvek bi se javila kada bih prošetala Zemunom. Posebno u subotnje jutro, kada bi nekako baš sve podsetilo na grad u kojem sam odrasla i u kojem sam, što je očigledno, ostavila delić sebe.

Upravo zato je jedan drugi delić mene bukvalno ustreptao kada sam pre nekoliko meseci, u toku jednog od onih vrelih julskih dana, pozvana na poslovni sastanak čija je suština bila sledeća: priprema se velika kampanja povodom izgradnje novog stambenog kompleksa u Zemunu, klijent želi da budem deo iste i to tako što ću kroz fotografije i tekst preneti svoje viđenje Zemuna i onoga što on za mene predstavlja. To je bukvalno najidealniiji tip poslovnih situacija u mom poslu. Klijent koji detaljno prati vaš rad, odlično je upoznat sa tipom sadržaja koji preferirate i plasirate i krajnje pažljivo bira način na koji bi vas uključio u svoju priču, uspeva da vas toliko inspiriše da vi jedva čekate da započnete sa realizacijom dogovorenog posta. Ovo je bukvalno mala lekcija o tome kako započeti i voditi uspešnu saradnju sa blogerima i blogovima, zbog čega i posvećujem pažnju ovoj temi.

No, vratimo se glavnom junaku ove današnje priče – Zemunu. Razmišljajući odakle da krenem, čemu da posvetim najviše pažnje i kako da priđem mestu toliko važnom u istorijskom i svakom drugom smislu, shvatila sam da se odgovor na to pitanje zapravo krije u imenu pomenutog kompleksa – Zemunske kapije. Naime, ime kompleksa inspirisano je nekadašnjim gradskim kapijama, kojih je ukupno bilo dvanaest, i kroz koje se ulazilo u stari Zemun. Rešila sam da kroz ovaj post zajedno otkrijemo gde su se nalazile neke od tih kapija i da usput obiđemo neke od meni zanimljivih zemunskih kutaka. Ujedno, odlučila sam da ovaj put izbegnem kafiće, restorane i sve slično tome, jer smatram da je to dovoljno široka i bogata tema za jedan potpuno zaseban post (eto dobre ideje).

Beogradska kapija

Bilo mi je nekako logično da početak naše priče i ove netipične zemunske šetnje smestim u Karađorđevu ulicu, i to baš kod one blage krivine, nadomak Karađorđevog trga, koja je u mojoj glavi nekako uvek i podrazumevala ulazak u centralni Zemun. Da, baš tamo gde je u 18. veku postojala samo jedna velika i na oko ne baš prijatna močvarna oblast, preko koje je prelazio samo jedan most i to most čiju su osnovu činile palisade, odnosno drveni i na vrhu zašiljeni balvani. U daljini, kroz jednu od zemunskih kapija koju su čuvali austrijski vojnici, a koja se nalazila stotinak metara odavde, nazirao se Beograd. Otud je upravo ova kapija i nosila ime Beogradska. 

Vodena vrata

Odatle je, naša mala ekipa, koju je, pored Jovane i mene, činila i Bojana Bodiroga, naš vodič tog dana, inače rođena Zemunka i verna čitateljka mog bloga, prošetala do mesta koje je tokom leta jedan od prometnijih delova Zemuna. Da, reč je o lokaciji na kojoj se tokom kupačke sezone postavlja pontonski most preko kojeg Zemunci, ali i svi oni koji vole Ratno ostrvo i plažu Lido, mogu prošetati do ovih lokacija. Upravo se tu, na mestu iznad kojeg žutim i poluzarđalim slovima piše – Opština Zemun ”Lido”, nekada nalazila još jedna od zemunskih kapija, romantično nazvana Vodena vrata. Nije teško naslutiti da je služila alasima, graditeljima brodova i čamaca i lađarima. Čak i danas, nakon nekoliko vekova od postojanja ove kapije, lako možete da zamislite kako je ovo bio jedan od važnijih ulaza u grad, tada utvrđen šančevima ispunjenim vodom i palisadama.

”Beli medved” i Petrovaradinska kapija

Sledeća destinacija koju smo rešile da obiđemo nalazi se u neposrednoj blizini puta za Petrovaradin, ali i nekadašnje Petrovaradinske kapije, još jednog od 12 ulaza u stari Zemun. Ova lokacija nam je bila posebno interesantna jer je reč o najstarijoj sačuvanoj kući u Zemunu, podignutoj u 17. veku.  U njoj je odseo i Eugen Savojski, austrijski vojskovođa, državnik i princ, a među Zemuncima ostala je upamćena i po slavnoj kafani zanimljivog imena – Beli medved, koja je dugo bila obeležje grada. Nažalost, današnje stanje ovog zdanja malo govori o njegovoj slavnoj prošlosti. Zapuštena, išarana besmislenim zapisima, prepuštena je surovosti vremena i nemara. Da, pravi arhitektonski, istorijski i turistički dragulj zaboravljen na kaldrmi koja vodi do Ćukovca, jednog od vidikovaca Zemuna. Nadajmo se da će se u budućnosti neko setiti da ga makar malo izbrusi i njegovu lepotu podeli sa svetom.

Kula Gardoš

Da, nismo mogli, a ni smeli da je zaobiđemo. I mada nijedna od dvanaest nekadašnjih zemunskih kapija nije imala veze sa samim zdanjem, ono je toliko važno, upečatljivo i beskrajno inspirativno da nismo želeli da propustimo priliku da se još jednom zajedno ne divimo lepoti same kule. Ona je, pored peštanske, jedina sačuvana Milenijumska kula koju su Mađari izgradili 1896. godine, a povodom hiljadugodišnjeg boravka u Panoniji. I da, Milenijumska kula je zapravo jedino ispravno ime kule koju mnogi nazivaju jednostavno Gardoš. Kako god da je nazivali, njena lepota ostaje nepromenjena, a pogled sa vidikovca nadomak nje verovatno jedan od najlepših, ne samo u Zemunu, već i u čitavom Beogradu.

Brodarska kapija i Kapija kod riblje pijace

Sa Gardoša smo se spustili do meni možda i najomiljenijeg mesta u Zemunu – Velikog trga. Ako negde imam utisak da sam daleko od velegradskih gužvi, užurbanosti, stresa i tenzije, onda je to upravo ovaj trg. Pijaca, crkva, golubovi, šetači i na minut hoda reka – idila na kakvoj se mora zavideti onima koji imaju sreću da u ovom prizoru uživaju svakodnevno. Inače, ovaJ trg se nalazio u neposrednoj blizini nekadašnje Brodarske kapije, koja je bila rezervisana za lađare kojima je Zemun bio polazna ili usputna stanica. Nekoliko desetina metera dalje, počinje onaj deo pijace u kojem su se u 18. veku prodavali cveće i riba i u kojem se i dan danas dešava apsolutno isto. Jedino više nema Kapije kod riblje pijace koja je bila namenjena alasima za nesmetan unos ulova. Kako mnogi ovdašnji prodavci, ali i kupci tvrde, najkvalitetnija riba iz Dunava i dalje se može naći upravo na ovoj ribljoj pijaci. Ako ste se u to i lično uverili, javite nam.

Kasarnska kapija i Kontumec

Ruku punih svežih jabuka kupljenih na Velikom trgu, uputile smo se ka najlepšem zelenom delu Zemuna – Zemunskom parku. Jesen u parkovima ima posebnu čar, pogotovo kada vas i vreme posluži koliko i nas tog dana kada smo rešile da detaljno prošetamo Zemunom. Prolazeći pored pravoslavne crkve posvećene Arhangelu Gavrilu, katoličke crkve Svetog Roka, pored dve osnovne škole i Muzičke škole Kosta Jovanović, Bojana nam je pričala o Kontumecu, nekadašnjem karantinu za sve putnike sa istoka, smeštenom baš u Zemunskom parku. Jedini trag tog zdanja, u kojem je određivano ko sme ili ne sme dalje u Zemun, odnosno u austrijsko carstvo, jeste jedan manji zid nadomak parka. Da ste slučajni prolaznik ne biste ni primetili ovo istorijsko svedočanstvo, što i nije čudno s obzirom na nepostojanje bilo kakvog obeležja ili naznake da je reč o parčetu nekada vrlo važnog zdanja. Pretpostavlja se da je u blizini ostataka ovog zida bila smeštena i Kasarnska kapija kroz koju su prolazili vojnici, odnosno tadašnji čuvari Zemuna. Inače, poznato je da su putnici kod kojih bi se posumnjalo na simptome kakve bolesti iz Kontumeca prebacivani u zasebne barake, a ukoliko bi tu i preminuli, bili bi sahranjivani na obližnjem brdu Kalvarija. Upravo tamo smo se i nas tri dalje uputile, ali iz mnogo lepših razloga.

Kalvarice

Na Kalvariji su nas sačekale Kalvarice. Stepenice koje nemaju veze sa starim Zemunom, ali imaju mnogo veze sa onim budućim, jer iza ovog projekta stoji grupa mladih ljudi. Kako ja čvrsto verujem u onu staru da na mladima svet ostaje, ovu priču i povezujem sa budućnošću. Svetlom budućnošću, usudiću se da kažem, jer dok god je mladih kreativaca poput ekipe koja je osmislila i realizovala projekat Kalvarice, mislim da nema razloga za brigu. Elem, reč je o 127 stepenika na Kalvariji na kojima su ispisana imena 120 zaslužnih Zemunaca koje su izglasali pratioci Facebook stranice Zemunci za stepenice. Pokretač kompletne ideje bio je Nenad Hegediš, momak koji se već istakao u brojnim volonterskim projektima, dok mu je u realizaciji iste pomoglo još jedanaest ljudi. Krajnji rezultat jeste istinski divan, zanimljiv i svakako edukativan prizor, koji je u međuvremenu postao prava mala turistička atrakcija. Ako ne verujete, prvom prilikom skoknite do Kalvarije da se lično u to i uverite. I da, povedite i prijatelje. Posebno one koji stignu iz inostranstva.

Zemunske kapije

Nakon Kalvarica, čekala nas je naša poslednja stanica na ovoj istinski posebnoj zemunskoj turi. Mesto od kojeg je sve počelo i koje je i bilo inspiracija za ovu priču i kompletan post – kompleks Zemunske kapije. I mada nosi ime simbola starog Zemuna, ovaj kompleks će svojom veličinom i sadržajem zapravo biti simbol novog Zemuna. Smešten između ulica Cara Dušana, Zadužbinske, Šumadijske i Ulice Filipa Višnjića, prostiraće se na površini od 6 hektara, podrazumevaće 8 objekata sa ukupno 1.700 stanova, odnosno 200.000 m2 stambeno-poslovnog prostora. I to je sve što ću vam reći od informacija ovog tipa jer sve detalje imate na vrlo preglednom sajtu zemunskekapije.com. I da, kada kažem ”sve” mislim i na one koji se odnose na kupovinu stanova u ovom kompleksu.

 

O Zemunu bih mogla da pišem još u nekoliko postova. I biće prilike sigurno. Za sada, pozdravila bih se (samo rečima, razume se) sa ovim za mene zauvek dragim mestom. Radosna sam što me od njega deli tek petnaest minuta vožnje i jedan pređeni most. Ipak, osećam blagu zavist prema svima onima za koje je ta daljina daleko manja ili neznatna. Ukoliko delite moja osećanja, nadam se da vam je ovaj post prijao, bio interesantan, ali i koristan, posebno ukoliko biste da i sami jednog dana sebe nazovete stanovnikom Zemuna. Sve one koji sebe već sada tako mogu nazvati, pozivam da sa svima nama podele svoje impresije o Zemunu i svemu onome što on za njih predstavlja. Do idućeg posta, budite mi pozdravljeni. Vaša B.

 

——————————————————————

wearing: pants, blouse & boots: RESERVED; coat: METISU; hat: STRADIVARIUS;
ALL PHOTOS BY JOVANA TOMAŠEVIĆ
camera used: Canon 5D Mark III, lens: 50mm f 1.4
more information: Canon Srbija
Posebna zahvalnost ide divnoj Bojani Bodirogi, koja je bila naš vodič kroz Zemun!

*ovaj post je urađen u saradnji sa Građevinskom direkcijom Srbije

Facebook
Twitter
Pinterest
LinkedIn
Email

Pročitajte još

7 Responses

  1. Hvala ti za ovako divan tekst o mom gradu Znas da mi Zemunci i dalje smatramo Zemun gradom
    Jos mi danas rodjendan, a Brana izbaci ovakav post!!!! Savrseno!!! Imam par zanimljivosti da dodam kulu su zvali jos i kula Sibinjani Janka (sto joj nije naziv)Pogrešan naziv Kula Sibinjanin Janka već dugo je prisutan. Sibinjanin Janko, što je posrbljeno ime mađarskog plemića Janoša Hunjadija, boravio je u Zemunu 1456. godine i odatle rukovodio odbranom Beograda opsednutog turskim snagama Mehmeda II Osvajača. I zanimljivost vezana za kafanu Beli medved, u jednom od laguma ima porodica albino pauka, takva porodica postoji i u lagumu u Karadjordjevoj ulici u Bg-u lagum kralja Milana. Raspisala sam se Hvala jos jednom za divan tekst!!!!!
    P.S Riba je najbolja na nasoj pijaci ( a to ne kazem samo sto sam iz Zemuna) Veeliki pozdrav za tebe

  2. Volela bih da se jednog dana preslis u Zemun i da osetis pravi duh Zemuna i cari koje on ima na svakom koraku. Fotke su savrsene, Jovanino oko nepogresivo, a ti si ne poziras ti to radis tako elegantno i spontano kao da si rodjena za kameru.. propratni tekst ne treba komentarisati jer si ti majstor pisane reci i svaki tvoj post citam sa uzivanjem od samog pocetka tvoje blogerske karijera. Drago mi je sto sam doprinela realizaciji jednog posta! ✨

  3. Odlican tekst i savrsene slike. Volim tvoj nacin pisanja. Jesi li ikada razmisljala o tome da napises knjigu? Uzivala bih u citanju iste
    Samo napred, divna Brano.

  4. Sjajan post sa savršenim fotografijama. Čak ni mi, rođeni Zemunci, nemamo šta dodati. Odlično baš ovako…

  5. Bravo! Svaka cast kako si izvela ovaj suptilan marketing u postu. Zelim ti jos vise inspirativnih klijenata i u narednoj godini (a ujedno i svima nama). Stvarno si inspiracija…

Leave a Reply to SANDRA Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *