Pre četiri godine, napisala sam tekst o tome kako sam počela da cenim 8. mart. Prvi pasus tog teksta posvetila sam muškarcima. Da, odmah sam želela da naglasim kako to neće biti tekst ispunjen mržnjom prema njima (?!) kako neću širiti stav da nam muški pol nije potreban (?!) kako nikog neću veličati, niti ikog ponižavati. Sada kada čitam taj tekst, odnosno taj njegov uvodni deo, osećam ogromnu potrebu da tu Branislavu iz 2018. godine dobro protresem i iz sve snage joj viknem: ”Jesi li ti normalna?”. Ako smem da do kraja budem iskrena, imam želju i da joj lupim makar jednu čvrgu.
Kada sam se malo smirila zbog spoznaje da sam tada i sama donekle verovala u glupave predrasude o feminizmu i da sam nesvesno želela da podilazim onima koji su slično razmišljali, shvatila sam da je zapravo sjajno što svoja tadašnja razmišljanja imam napismeno i što mogu na delu da vidim svoj feministički napredak. Danas nikada ne bih započela ovakav tekst spominjanjem muškaraca. Danas me uopšte ne zanima šta će oni ili neko ko ne veruje u feminizam da pomisli o mojim stavovima. Feministička borba je najčistija i najispravnija borba koja se na svetu vodi, a ravnopravnost polova je jedini cilj kojem treba da težimo ako se nadamo iole boljem sutra. I u to ću verovati dok god sam živa.
Idemo ka tom cilju. Malim, minijaturnim koracima, ali krećemo se. I sve smo odlučnije na tom putu. Redovi su sve zbijeniji. Mi sve čvršće zagrljene i prepreke sve odlučnije zaobilazimo. Nismo blizu cilja, ali smo bliže no što smo bile juče. I tako iz dana u dan. I zato, u ovom tekstu iz 2022. godine posvećenom 8. martu želim da kažem sledeće:
svaki put kada vas potcenjuju, nipodaštavaju, diskriminišu, ismevaju, odmeravaju, sagledavaju kroz rodne stereotipe, procenjuju za šta ste ili niste, da li i koliko smete da sanjate i u kom smeru ti snovi treba da idu, svaki put kada se drznu da vam objasne šta osećate, da vas ubeđuju u suprotno od evidentnog, da vas nazivaju napornom jer imate stav, a kučkom jer ne date na sebe, svaki put kada za vaš uspeh traže obrazloženje u vama bliskom muškarcu, a za njegove neuspehe krive vas, svaki put kada vas nazovu “raspuštenicom”, “nerotkinjom”, “baba devojkom”, kada vaše borbe smatraju izlišnim jer su ubeđeni “da su vam sve dali”, imajte na umu da je sve to samo odličan podstrek da u ovoj borbi budete još odlučnije. Shvatite svaku od navedenih stavki kao vetar u leđa, a ne klečku ispred nogu. Njihovo ”ne”, neka izordi vaše ”da”, a taj bes koji osećate neka pokrene na akciju. Pa samo napred. Sve do cilja, na kojem ćemo se sresti. Kad tad!
Želeći da i svojim saradnicama omogućim da se jednog dana osvrnu na svoje stavove o 8. martu, ali i da vi pročitate još neka sjajna razmišljanja na ovu temu, pozvala sam svaku od njih da napiše par rečenica o ovom prazniku. Njihovi odgovori slede, a vaše očekujemo u komentarima. Priružite nam se u slavlju!
Jelena Boljević, novinarka
8. mart – dan kada slavimo i obeležavamo javno sve svoje stavove, uverenja i ponašanja koja praktikujemo cele godine u odnosu prema drugim ženama, životu, kulturi, feminizmu, patrijarhatu, jednakosti. Ujedno je i dan kada odajemo posebnu počast svim onim snažnim ženama koje su, kao što Brana reče pre neki dan, trčale da bismo mi danas hodale.
Posebna napomena: Ovaj dan ima smisla samo ako preostalih 364 ili 365 dana (zavisi koja je godina) iskreno i potpuno živimo sve što on predstavlja.
Jovana Milovanović, novinarka
Osmi mart me je ranije asocirao na kupovinu cveća i usiljenih poklona i na ideju da za taj jedan dan kažemo da je namenjen ženama. Danas mislim da se taj dan, kad već postoji, može iskoristiti da se dodatno skrene pažnja na važna društvena pitanja koja se odnose na položaj žena i na njihova prava, mada za značajna pitanja treba da odvojimo mnogo više od jednog dana godišnje.
Tamara Urošević, novinarka
Za mene je 8. mart borba. Svakodnevna borba za svoja prava i svoje telo. Za mene je 8. mart psihoterapija – dan kada se iznova borim za svoje mentalno zdravlje. To je dan kada se setim šta sve jesam i šta sve nisam. To je dan kada se neko seti da me pita koje cveće volim, a istina je da ja cveće ne volim. “Neću ružu, hoću revoluciju”, kliše ili ne – tako je. Na kraju, za mene je 8. mart dan kada pomislim na svoju nerođenu ćerku koja će se roditi u nekom boljem svetu. Svetu žena.
I na kraju krajeva, svaki dan je 8. mart ako se usudite tako da ga živite: slobodno i hrabro.
Olivera Mitić, novinarka
Rekla bih da imam komplikovan odnos prema 8. martu. S jedne strane, ovaj dan je istorijski jako važan i njegov značaj za žene širom sveta ne može nikako da se umanji. S druge strane, sve je više podložan komercijalizaciji i iz godine u godinu gledamo kako je njegov aktivistički značaj sklonjen u stranu, te je Dan žena prosto pretvoren u povod da mamama, sestrama, tetkama i devojkama kupujemo cveće i slatkiše.
Važno je da imamo u vidu kako o ženama i njihovim pravima ne smemo da pričamo samo tokom ta 24 sata. Svaki dan je dan žena i, ako 8. mart služi kao podsetnik na to, onda ispunjava svoju ulogu. Međutim, ako kupimo jednu bombonjeru i kažemo da smo ispunili svoju dužnost za ovu godinu, onda ga shvatamo potpuno pogrešno.
Dunja Pešut, lektorka
8. mart je dobio neku novu dimenziju u odnosu na onu koju je imao tokom mog detinjstva. Tada zaista jesam razmišljala samo o tome da je to dan majki kada je trebalo učiti pesmice i praviti poklon majkama i bakama. Takođe, sećam se da mi je bilo čudno što meni tata kupuje cvet, a onda i drugari iz škole, kada ja nisam majka. A o kontekstu 8. marta nismo mnogo razgovarali. Otkud baš 8. i šta on znači. Šta je taj dan žena. A sada mi se čini kao da je 8. mart postao edukacija jer eto i BDW, ne samo za 8. mart, već kroz većinu svog sadržaja, edukuje čitateljke i čitaoce o ravnopravnosti žena i muškaraca, pa na ovaj dan i o samom 8. martu.
Možda ćemo uskoro doći i do toga da 8. mart obeležimo nekom akcijom koja će pomeriti neki delić našeg mikrokosmosa. Stoga ću i ja ove godine iskoristiti 8. mart za edukaciju i za razgovor o nekim inspirativnim ženama i njihovim postignućima. Baš onako kako smo to učinili u Domu Jevrema Grujića, o prvim fotografkinjama, poliglotkinjama, slikarkama, književnicama, doktorkama, putnicama… O tome kolika su inspiracija i kuda bi naši koraci trebalo da budu usmereni da bismo koračale njihovim stazama.
Mina Živić, dizajnerka
Jovana Stanković, novinarka
Na Osmi mart me asociraju ruže, karanfili, poklon za učiteljicu, mamu, baku, tetku – prilično infantilna asocijacija, zar ne? Ali da, tako devojčice doživljavaju ovaj datum. Od malena nas uče da je to dan kada treba iskazati znak pažnje prema drugoj ženskoj osobi, a niko se ne trudi da objasni zašto je to tako, šta je to veliko što se dogodilo na taj dan i što toliko slavi ženu. U ovom revolucionarnom raspoloženju kakvom jesam, imala bih predlog da se možda na ovaj dan kroz obrazovanje uvedu određene činjenice koje će skreniti misli sa poklona i trvijalizovanja jednog ovakvog praznika. Inače ne robujem datumima, ali mislim da je u ovom momentu i te kako važno isticati Osmi mart, dan žena! Svedoci smo sve većeg broja žena koje se osnažuju, bude, podižu svoj glas i ta divna ženska energija treba da se čuje svakog dana, a posebno tada kada je i u fokusu – 8. marta! I ne zaboravimo, umetnica mora biti zdrava!
Milica Mitić, novinarka
Osmi mart sam ozbiljno počela da shvatam tek pre nekoliko godina i upravo zbog toga, kao moguće objašnjenje za tako kasno osvešćivanje, osvrnula bih se na sećanja iz detinjstva koja se tiču mog poimanja Dana žena.
Sam pomen ovog praznika u mom dečijem mozgu izazivao je pomisao na cveće, čestitke i učiteljice. Ne jedne, već svih učiteljica u školi koje bi se redovno okupljale u međuprostoru i upoređivale poklone koje su dobijale od svojih učenika za Osmi mart. Sećam se i da je Ivanina mama plakala zato što se učiteljici nije dopao džemper koji je ona birala u ime roditelja celog odeljenja. Sećam se da je i jedna druga učiteljica vikala na Tijanu jer je umesto “srećan” napisala “sretan”, a Tijana je baš tih godina napustila Hrvatsku zbog rata i došla u naš grad. Takođe se sećam da moja mama uopšte nije volela proslave u firmi povodom ovog praznika, ali nas je stalno podsećala da ga čestitamo svojim babama jer je njima to veoma značilo. Ništa nisam razumela. Volela sam i učiteljicu i Ivaninu mamu i moju mamu i obe babe i prvo prolećno cveće, pa mi je još teže bilo da sve navedeno stavim u smislen kontekst. Zato molim sve vaspitačice i učiteljice da deci objasne ko je bila Klara Cetkin i da ovaj dan nema veze sa parfemima i zlatnim nakitom. Ako mislite da nemaju kapacitet da to shvate, varate se.
A danas je Osmi mart za mene način na koji su me vaspitali moji roditelji, sve žene i muškarci u mom životu zbog kojih govorim i radim baš ono što želim, sve suludo hrabre žene pre nas i borba, borba, borba, uvek i isključivo za generacije koje dolaze.
Jelena Bradić, novinarka
Potičem iz malog mesta i znam da tamo pored učiteljica koje su svima prva asocijacija i glavne zvezde i moje bake koja uvek ima savršenu frizuru tog dana, sve žene 8. mart doživljavaju kao nešto posebno… Kao da su tada sve vidljivije i ponosnije nego ostalih dana u godini. Zbog toga me ovaj dan asocira na moju divnu komšinicu, koja otkad znam za sebe mojoj majci i baki svake godine donese karanfil ili ružu i na njihovu radost kada se pojavi na vratima. To je ona najdragocenija pažnja, kada žena ženi nešto pokloni. Volela bih da osim cveća, svakoga dana ženama pružamo više razumevanja i prostora gde mogu biti svoje. Da se trudimo da dopremo do onih koje ne shvataju da je svaki dan njihov praznik i da svet postoji zahvaljujući njima! Da ih volimo i da im verujemo!❤️🌷
Nikolina, novinarka
Osmi mart sam proslavljala tako što bih majki napisala pismo, a ponekad i ručno napravila neki mali znak pažnje. Ona je uvijek voljela ručno napravljene sitnice, a ta se tradicija održala i u meni. Međutim, značaj praznika sam shvatila tek par godina unazad. Pravo buđenje mi se desilo nakon jednog hrvatskog članka koji kritikuje komercijalizaciju ovog praznika. Sad ga vidim kao dan ženskog zajedništva i način da se skrene pažnja na probleme i opasnosti sa kojima se, nažalost, i dalje srećemo.
Angelina Popović, novinarka
Osmi mart je za mene oduvek bio praznik kojem sam se baš radovala, možda više nego drugim praznicima. Uživala sam u pravljenjima čestitiki mami i bila sam toliko radosna svaki put kada bi one naše žvrljotine stavila na neko posebno mesto u stanu. Kako smatram da sam odrasla u prilično ravnopravnom domaćinstvu, u kojem smo bile i mama i ja konstantno mažene i voljene, dugo vremena tokom detinjstva mi je promicalo da vidim privilegije koje sam uživala.
Četvrti talas feminizma donosi upravo to, osvešćivanje svih nas, da posao nije zavšen kada je nama obrazovanim, zaposlenim i belim ženama iz Evrope dobro. Zato svakog 8. marta smatram da su mnogo značajnje od priče o komercijalizaciji ovog praznika razgovori koji se tiču žena iz marginalizovanih grupa.
Žena kojima je potreban bolji pristup higijenskim ulošcima i pregledima ginekologa, ženama kojima se ne isplaćuju čak ni minimalci i koje rade u užasnim uslovima, ženama koje imaju drugačije seksualne orijentacije, ženama sa invaliditetom, ženama koje se duplo viktimizuju kada posete policijske stanice kako bi prijavile uznemiravanje i nasilje… Sve one zaslužuju da ih ne zaboravljamo, i da sve što smo postigle do sad zajedničkim snagama postignemo i za njih.
8. mart mi je tokom detinjstva i odrastanja bio samo dan kada mami i učiteljici treba pokloniti ružu. Sada smatram da je to dan kada se svi podsetimo na veličinu žena koje su se borile za sve ono što mi sada podrazumevamo i smatramo normalnim a samim tim imamo i priliku da idemo dalje umesto da se iznova borimo sa istim problemima i istim ciljevima. To su žene koje su nam ucrtale putanju a na nama je da nastavimo da koračamo njom. Sve što vrednujemo tog dana, trebalo bi vrednovati tokom cele godine a taj datum treba samo da nam bude podsetnik da to nikako ne zaboravimo.