Da li si ikad kritikovala ženu zbog načina na koji je obučena, a nisi isto radila za muškarca? Da li si ikad dodala , “a još je žensko” na kraju rečenice gdje negoduješ zbog ponašanja poznanice? Da li si ikad trošila sate na brijanje prije izlaska u strahu šta će ljudi misliti ako ti vide dlačice jer “to nije ženstveno”? Da li si govorila da djevojke previše drame, te zato radije biraš muško društvo? Da li si ponosno rekla za sebe da “nisi kao druge djevojke”?
Velika je vjerovatnoća da si uradila ove stvari makar jednom u životu. Neke čak i nakon upoznavanja sa feminističkim pokretom i prepoznavanja svih seksističkih normi oko sebe. Kako znam? Zato što sam i ja sama prošla kroz neke od njih. Preispitivanje sebe nije nimalo prijatan, ali jeste neophodan put, jer istovremeno oslobađa, otvara oči za sveprisutna mizogina ponašanja oko nas, ali i podsjeti na događaje iz života za koje shvatimo da nismo najbolje postupili. Hajde da vidimo gdje sve kreću pritisci i učenja koja suptilno potiru da ne volimo druge žene, pa tako ni same sebe.
Počeci u djetinjstvu
Kada žena podsvjesno projektuje seksističke ideje i rodne norme na sebe i druge žene, to se naziva internalizovanom mizoginijom. Najčešće ćete je prepoznati kroz negativno komentarisanje stvari koje se smatraju “ženstvenim” (npr. roze boja, druženje sa drugim djevojkama, kozmetika i sl), ali ona prodire i mnogo dublje od toga, pa utiče na način na koji vidimo i vrednujemo žene u našim životima, kako pričamo o ženskim pravima, kako se ponašamo prema drugim ženama. Ako pokušate da se prisjetite načina na koji su žene pričale o drugim ženama dok ste odrastali, šta vam pada na pamet?
Ako mene pitate, jako je neobično što su nekad najveći nosioci patrijarhata u našim životima baš bake, tetke, majke… Od starijih žena sam prvi put čula da je ljubavnica “rasturila” brak. Ni tad mi nije bilo jasno kako to da je muškarac prevario ženu, a da njegovog udjela tu nema. Svako breme bi padalo na ženu – muškarac je pasivan, a ona aktivna akterka koja je sve to smutila.
Kako su ugravirani u društvu ovakvi sentimenti toliko da na njih ni ne obraćamo pažnju, nimalo nije neobično što ih malo po malo internalizujemo. Neopaženo, postajemo produkt sredine, a pored porodice, važnu ulogu u našoj percepciji žena igraju društvene mreže, te filmovi i serije koje gledamo, ali i bilo koja vrsta medijskog sadržaja.
Mediji
U popularnim holivudskim komedijama koje su se prikazivale na TV-u tokom mog odrastanja 2000-ih godina, u svakoj je, skoro po pravilu, postojalo žensko rivalstvo. Jedna je bila plava, druga smeđa. Jedna se oblačila roze od glave do pete i prikazivala kao “gluplja”, zajedljiva, zla. A druga je bila umjetnica koja nije marila kako se oblači i koja je čitala knjige. Već u ovakvom dihotomnom predstavljanju žena, koje je postalo norma, naslućuje se da žene vidimo kao jednodimenzionalna, prosta bića.
Mediji su ogledalo stvarnosti – jedno na drugo utiču i dopunjuju se, pa to rivalstvo koje vidimo u holivudskoj komediji nije daleko od one slike u kojoj se očekuje da će se žena uklopiti u stvarnosti. Čuli smo više puta – žena je ženi vuk, zmija, najveći neprijatelj, one nikad ne mogu biti iskrene drugarice. Od ženskih prijateljstava se očekuje da će da puknu, da će se jedna okrenuti protiv druge i da su tajno ljubomorne jedna na drugu. Žene su previše komplikovane, previše drame, samo tračare, a prijateljstvo sa njima će se pretvoriti u malicozni, ljubomorni, toksični odnos kad tad. Kao da vam najbolja drugarica istovremeno mora biti i najveća konkurencija.
Moja nada da će mlađe generacije prepoznati opasnost ovih ustaljenih fraza i pritisaka nije jenjavala do trenutka kad sam otvorila novi nalog na TikToku. Kako mi algoritam još nije sređen, zamislite mog iznenađenja kad sam naišla na nepresušan izvor internalizovane mizoginije. Od djevojaka koje popuju što su druge djevojke ljubomorne na njih, do onih koje vrijeđaju druge zbog izgleda ili govore da bi mogle da budu sa njihovim muškarcima da žele. Vrhunac je bio video u kom dvije djevojke kažu da se ne druže sa drugim ženama jer su “sve žene zmije”. Mahom mlade žene koje pokušavaju da ponize druge žene, to definitivno nije nešto što sam očekivala da vidim. Dokaz je da internalizovana mizoginija nije ništa manji problem sad nego prije 50 godina, samo sad imamo nove kanale da to i pokažemo.
Vremenom, žene nauče da potiskuju svoja osjećanja i misli kako bi utišavale sebe i svoje potrebe. Na taj način, one pokušavaju da uravnoteže svoju potrebu za intimnim, iskrenim, dubokom interakcijama sa životom u društvu koje to ne cijeni. Ovo je stvaran problem, a naziva se i self-silencing (samoućutkivanje) (Jack, 1991). Na ovaj način, žene obično prioritizuju potrebe drugih, potiskuju svoje emocije i “ocjenjuju” sebe po spoljašnjim standardima. Smatra se da ovakvo potiskivanje emocija i sebe ima i zdravstvene posljedice.
Ipak, uprkos mom velikom razočaranju kad primjetim ove sheme kod žena oko mene, znam odakle potiče. Dođe mi da ih prodrmam za ramena i viknem iz sveg glasa, ali suočavanje sa naučenom mržnjom prema ženama je dug put na koji se morate odlučiti da krenete sami. Sve ostalo mogu biti samo smjernice koje vas guraju ka tom putu, a kad zakoračite na njega, to će biti samo vaša odluka.
Nisam kao druge djevojke
Da je inferiorno biti žena, saznajemo još kad prvi put čujemo da dječaku zaprijete da ne plače kao neka djevojčica. Odrastati u društvu u kojem su rodne uloge veoma izražene od ranog detinjstva, jako brzo shvatamo da su takve takozvane “ženske” karakteristike povezane sa slabošću. Kako se “muške” osobine poistovjećuju sa snagom, razumom i inteligencijom, djevojčice će se ponekad truditi da dokažu da nisu kao druge djevojčice. One vide kako se društvo ponaša prema “drugim ženama” (a to su zapravo sve žene), te se žele odvojiti od toga. To je samo njiihov pokušaj da probaju da predstave sebe onakvima kakve jesu, bez stereotipije koje je tu samo zbog njihovog roda.
Rano počinjemo da slušamo: “Nije lijepo kad djevojka radi to i to”, a svrha ovog savjeta je da se ugodi muškarcima. Nekad je ta svrha skroz direktna i nedvosmislena, npr. “muškarci ne vole kad se tako šminkaš”. Tako djevojčice dok odrastaju, već shvataju da, kako bi bile prihvaćene, moraju ispunjavati potrebe muškaraca, pa polako muška pažnja postaje u središtu ženske konkurencije.
Da li ste i vi imali svoju “nisam kao druge djevojke” fazu? Znam, znam, obuzme nas onaj osjećaj sramote samo kad se sjetimo, a kamoli priznati naglas da smo i same bile žrtve internalizovane mizoginije. Kad sam odrasla, zapitala sam se ko su te “druge djevojke” od kojih toliko želimo da se odvojimo? Pod “drugim djevojakama” misli se na opis stereotipnog, tradiconalnog koncepta “ženstvenosti” koji podrazumijeva šminku, šoping, roze boju, manjak racionalnosti i povećane emocije. Sve što je ženstveno, nužno se smatra i inferiornijim. A ima li šta gore nego biti upoređen sa inferiornijim polom, čak i kad mu pripadaš?
Ponekad pomislim da je ova konkurencija među ženama sasvim pametno osmišljen fenomen jer nas uči da provodimo više vremena upoređujući se i vrijeđajući jedna drugu nego što pokušavamo da shvatimo zašto i kako usvajamo ova ponašanja, te da se udružimo i zajedničkim snagama borimo protiv njih. Zamislite snagu žena ako bismo u potpunosti izbacile nametnute norme ženskog nepovjerenja, i udružile se bez (često podsvjesnih) stereotipa… Koliko bismo daleko dogurale! Imam osjećaj da se to već dešava.
One Response