Ključevi su oružje smješteno između prstiju. Telefon je sredstvo za poziv u pomoć, a broj policije ukucan u slučaju da se mora odmah pozvati. Samo je jedna slušalica u uhu, kako muzika ne bi bila preglasna. Svjesna je svoje okoline, čuju se samo njeni koraci. Prelazi na drugi trotoar kad vidi da joj neko ide u susret. Bira duži put do kuće jer je više osvijetljen. To je svakodnevica djevojaka, djevojčica i žena. A ima li šta ekskluzivnije od ženine traume i šta profitabilnije od ženskog straha?
Bez eufemizma
Razmišljam koliko sam se, tokom svoje kratke dvogodišnje i tek započete online karijere, pravdala. Koliko sam puta, kad god bih pisala o muškom nasilju prema ženama, dodavala objašnjenja i opravdanja, koristila eufemizme kako se niko ne bi naljutio i pokušavala da spakujem stvari tako da se neko ne uvrijedi. Dodavala na kraju tekstu: ”Naravno, ima izuzetaka”, ”Ne misli se na sve muškarce”, ”Objava nema za cilj da nekog uvrijedi”.
Nego, na stranu to što sam se pravdala. Još je gore kome sam se pravdala. Ljudima kojima je prva reakcija na vijest o seksualnom nasilju: ”Šta je čekala”? Muškarcima koji ćute kad je još jedna žena ubijena, ali su glasni kad ženu treba poniziti ili ismijavati? Medijima i institucijama koji imaju mnogo više moći od mene, da im se ne zamjerim?
Ljuta sam na naivnu mlađu sebe koja je mislila da će tako nešto postići. Da će je možda tako bolje razumjeti. Bijesna sam na institucije koje su nas izdale i koje odgovornost prebacaju jedna sa druge. Ponosna sam na sve koji pričaju o ovome, na sve koji su bili na protestu i na solidarnost žena koja se, nažalost, najviše vidi u ovom momentima. Ponosna sam na ženu koja je pred policijom koja je štitila zgradu Informera iz sveg glasa govorila:
”…I vi ste došli da zaštite Informer…Verovatno se neću zaposliti u ovoj državi posle ovoga, ali nas vređate svaki dan jer ne dolazite po tri sata kad neko prijavi nasilje…“.
Nisam sigurna ko je autor ove floskule, ali znam da je Brana često ponavlja – Žene će spasiti svet.
Sad me baš ne zanima kako će ko shvatiti, ko će se naljutiti i šta će uraditi kad kažem da su žene na Balkanu ponižene i ugrožene. Da je Informer toliko dugo ponižavao žene, a da je to sad kulminiralo intervjuom sa serijskim silovateljem, što je po njihovim riječima za svrhu ”naroda”, da ”narod vidi kako razmišljaju zločinci”, a sve propraćeno bomabastičnim naslovima i napetom, dramatičnom muzikom.
Šta se desilo
Prije nedelju dana, rapidno je počela da se širi vijest da je Igor Milošević (44), koji je bio u zatvoru “Nova Skela” u Beogradu zbog više silovanja i pljački, na slobodi. Danima po medijima kruže fotografije sa raznih lokacija u Beogradu čovjeka koji je od 1992. godine jako kratko bio na slobodi i u zatvoru proveo skoro 30 godina.
Iako mislim da je ovo dobra prilika da se kritikuje i sistem zatvora koji uglavnom u društvo vrati zatvorenika onakvim kakav je bio ili gorim, vjerujem da imamo i preča posla, pa ću to ostaviti za naredni put. Uglavnom je fokus bio na njegovim prestupima iz prošlih decenija sa naslovima poput ”Djevojke, oprez!”. Iritiraju me takvi naslovi. Kao da nam indirektno, ljepše upakovano kažu: Nemate podršku institucija, policija nije obučena za rad sa žrtvama seksualnog nasilja, ako vas neko napadne vjerovatno će biti pušten ubrzo nakon pritvora, a ne zaboravite da živite u mizoginom društvu gdje vlada kultura silovanja, te šta god da uradite biće barem malo vaša krivica. I nije ni čudo da je onda najlakše reći djevojkama da se paze.
Na koje načine se paziti, da li da ne izlaze iz kuće (iako ni u svom domu nisu sve sigurne i zapravo je najveća šansa da će ženu seksualno zlostavljati osoba koju zna), to ne znamo jer takve savjete već ne dobijamo. Važno je da niko nema odgovornost, osim nas samih.
I kad pomislimo da situacija ne može biti gora, 28. septembra, izjutra, u svom inboxu čitam poruke slične sadržine jednu za drugom: ”Molim te, pogledaj ovo”. U pitanju je video sa Instagram stranice Informera, naslovljen: EKSKLUZIVNO. Ne vjerujem šta vidim i slušam, ispovjesti silovatelja koji govori do detalja kako je silovao žene. U bespomoćnosti koju osjećam, prijavljujem profil za širenje govora mržnja.
Ovo sve prati pompa javnosti i reakcija žena, te kolektiv Ženske solidarnosti poziva na protest koji se održao 28. Septembra u 13h ispred zgrade Informera. U potpunom osjećanju nemoći, ljudi su se okupili da pokažu još jednom važnost solidarnosti i očajnu želju za promjenom.
(Novinarska) ljudska etika
Informer govori kako je ovo uradio zbog naroda, te da se intervjui ovog tipa rade svuda u svijetu. Ako bi se stvarno ovo radili svuda, mi bismo bili u još jezivijoj verziji Sluškinjine priče nego što smo sad.
Ovim intervjuom, Informer je prekršio sve smjernice o izvještvanju koje mora biti osjetljivo i oprezno kad je ovakva tema u pitanju:
- Naslovi o osjetljivim temama ne smiju sadržati senzacionalističke termine poput ”ekskluzivno’’.
- Klip za najavu koji su objavili na Instagramu sadrži isječke gdje objašnjava do detalja svoja silovanja, sve uz muziku i bombastičan pristup. Ovakav neosjetljiv pristup dalje pravi senzacionalističku priču od osjetljive teme, predstavlja najopasniji vid sekundarne viktimizacije svake od žrtava i ozbiljan triger za sve druge žene
- Tajming: baš ovih dana kad su žene u strahu (možda još više nego obično) i dok svi mediji bruje o tome ”kako da se žene zaštite”, Informer odluči da objavi intervju sa silovateljem, koji je i glavni uzrok pojačanog straha, kako bi ”narod saznao kako razmišljaju zločinci’’.
- U slučajevima seksualnog nasilja koji izazivaju veliku pažnju javnosti, važno je dati platformu žrtvama ili stručnim licima. Toliko je opasno praviti ovakve sadržaje bez stručnjaka, bez psihologa, bez praćenja smjernica za izvještavanje o (seksualnom) nasilju i bez novinara koji znaju kako se (ne) izvještava, te direktno retraumatizirati žrtve.
Suvišno je i spominjati mizoginu, neetičku istoriju Informera i uopšte njihovo neprofesionalno izvještavanja o temama. A naravno, ovo nije prvi put da Informer to radi, niti prvi put da mediji ponižavaju, objektivizuju i ismijavaju žene. Kada medij ne ponudi ljudima ono što im je potrebno (u ovom trenutku to bi bili resursi, izazivanje rada institucija, razgovor sa stručnim licima, ili dat prostor žrtvama), veé samo napravi neosjetljivu senzacionalističku priču o osjetljivoj temi, on postaje platforma gdje se ženska trauma prodaje za klik. Pa nas to dovodi do razmišljanja da je ovdje možda manji problem novinarska etika, a veći i razorniji ona etika koju bismo nazvali ljudskom. Nebriga o žrtvama, retraumatizacija, neshvatanje rasprostranjenog, razornog, opasnog društvenog problema, jačanje kulture silovanja, širenje straha, bez konkretnijeg djelovanja i obrazovanja.
Porodične vrijednosti
Plašim se da su ljudi koji nam šalju poruke da ućutimo jer žene imaju sva prava, isti oni koji brane porodične vrijednosti kad se spomenu prava LGBTQ+ zajednice. Izgleda kao da takozvane ”porodične vrijednosti’’ odgovaraju samo onima koji ne moraju da stežu ključ među prstima po noći i koji bi trebalo da preispitaju svoje stavove (i djela) prema manjinama. Da, kad kažem manjine mislim i na žene. Iako čine više od pola stanovništa planete, žene se u sociološkom smislu posmatraju kao manjina zbog njihovog položaja u društvu.
Pitam se možemo li se dogovoriti da porodična vrijednost bude usaglašeno protivljenje popularnom mediju koji ponižava žene i žrtve silovanja, i to na ovako bizaran način?
”Šta je sledeće?”, pita se Igor Jurić, iz Centra za nestalu i zlostavljanu djecu, u svojoj skorašnjoj Instagram objavi:
”Mislim da je čak momenat da iskoristite ovu veličanstvenu priliku i ubacite čoveka u rijaliti.”
Zvuči groteskno, ali kad bolje razmislim koliko daleko idu domaći rijalitiji, plašim se da li će ići još dalje i šta treba da se desi da se konačno zaustave. Dodaje:
”Ne znam samo kako bi intervjuisali čoveka koji je vaše dete seksualno zlostavljao, silovao, ili ne daj bože ubio. Kakva bi mu pitanja postavili? Na koji način bi razgovarali sa ovim čovekom? Da li ste svesni toga?’’
Vjerovatno nisu svjesni, jer ni bi došlo do ove tačke pucanja da jesu.
Ne želim ikome više da se pravdam i da pojednostavljujem, niti da uljepšavam kako ja vodim svoje bitke. I još više od toga, ne želim da i jedna žena to radi. Želim da budemo jake kao žena koja se neustrašuvo suprostavila policiji ispred Informera, da prestanemo da umanjujemo sve ono što smo mi i sve žene doživjele. A neupitno očekujem da jedna drugoj budemo podrška, nada i blagi stisak ruke kad nas ponovo iznevjere – jer ovo nije kratka, pravolinijska borba.
Naslovna ilustracija: Javorka Đurić @maple.things
