Da li ste se ikada zapitali koliko žena u Srbiji se aktivno bavi motociklizmom? Zapravo, da li ste ikada pomislili da u Srbiji ima profesionalnih motociklistkinja? Ne brinite, niste jedini koji su oduvek mislili da je ovaj sport rezervisan isključivo za muškarce. Tako nam je prezentovan. Zato je za većinu prva asocijacija na žene na motociklima zapravo asocijacija na atraktivne plavuše koje se drže za struk motocikliste i time doprinose njihovoj mačo pojavi. E pa, vreme je da neke asocijacije i podele postanu deo istorije. Za to će se pobrinuti upravo neke sjajne žene.
MAD moto-avantura za devojke je domaći projekat nastao 2019. godine i zamišljen je kao trodnevni kamp koji okuplja motociklistkinje i druge moto-entuzijastkinje kako bi se upoznale, zabavile i kroz različite aktivnosti stekle nova iskustva i znanja koja im mogu pomoći prilikom vožnje motocikla. Cilj je promocija motociklizma kod žena, stvaranje zajednice, osnaživanje žena, kao i rušenje stereotipa o motociklistkinji kao polunagoj atraktivnoj ženi na sportskom motoru i motorista kao problematične grupacije uopšte.
Budući da je gotovo nemoguće naći podatke o rasprostranjenosti ženskog motociklizma u Srbiji, o ovome i svemu navedenom razgovarala sam sa Tijanom Guberinić Žikić, osnivačicom Društva motociklistkinja Srbije i idejnom tvorkinjom MAD moto-avanture.

BDW: Navikli smo da na motorima uglavnom viđamo muškarce. Kada kažeš nekom da voziš motor, kakve su reakcije? Koji su najčešći problemi sa kojima si se susretala i ti, a i ostale motociklistkinje u Srbiji?
Tijana: Zapravo, istina je da uglavnom ne znate da li ste na motociklu videli ženu ili muškarca. U punoj opremi samo detalji odaju ko je za guvernalom.
Ljudi koji ne voze se oduševe, kažu svaka čast, pitaju kako vozim toliki motor s obzirom na to da sam niska i pitaju da li mi je motor težak. Uvek kroz šalu kažem da ga ne nosim, pa mi zato i nije težak.
Uprkos praksi da žene uvek sačeka neki zid sačinjen od stereotipa i predrasuda, svet motociklizma je jedno vrlo lepo i otvoreno mesto. Retke su situacije u kojima mi je to što sam žena na motociklu išlo na štetu.
BDW: U kojoj meri stereotipi i diskriminacija žena vozača utiču na našu percepciju o samom ovom sportu i životnom stilu koji ga prati?
Tijana: Kod nas ne postoji kultura učenja. Smatra se da su muškarci predodređeni da voze dobro, a žene loše. Tu je, naravno, i stereotip da su žene slabe i krhke, a motori veliki i teški. Vođene time, žene u startu imaju strah od motora i kako će sa njime izaći na kraj. Ne pomaže što ni instruktori nemaju mnogo bolje mišljenje, pa u nekim auto-školama i ne vrše obuku ženskih kandidata jer, kako kažu, postoji veća šansa da ispuste i oštete motocikl.
Što se predrasuda ostalih prema motociklistima tiče, imidž “ubice na dva točka” nam ni najmanje ne ide u prilog. Po nekom nepisanom pravilu, motociklista je uvek kriv i išao je prebrzo, iako u praksi to nije uvek slučaj. Trebalo bi naći način da se ostalim učesnicima u saobraćaju objasni da motocikl ima veće ubrzanje i da to što je odmakao autu ne znači da je išao 200 već je samo brže postigao brzinu od 50km na sat. Takođe, glasan auspuh zaista jeste znak za ostale vozače, da te ne bi prevideli, a provlačenje između automobila nije samo radi pozerisanja, već zato što sva toplota koju proizvodi motocikl, a ona može biti i preko 100 stepeni, isijava u okolinu, što može biti vrlo nezgodno u špicu gde ste zaglavljeni i po sat vremena.

BDW: Kada na Guglu ukucamo ‘žene motociklisti’ ili ‘motociklistkinje’, ne izađe ništa sem vesti o saobraćajnim nezgodama i nesrećama. Gde onda možemo saznati nešto više o ženama u motociklizmu? Zašto nema informacija o ženskom motociklizmu?
Tijana: Motociklistkinja je termin koji se ne koristi često u našem rečniku, mnogo se češće upotrebljava izraz bajkerka. Sa druge strane, kad ukucaš bajkerka, na Guglu izađe puno senzacionalističkih naslova, slika polunagih žena na motociklima i tekstova koji promovišu žene u motociklizmu na način koji produbljuje stereotipe. Mi smo odabrali termin motociklistkinja da bismo nesmetano mogli da promovišemo žene koje su u motociklizmu i moto-sportu daleko od svih tih unapred stvorenih slika.
BDW: Kako se kod tebe razvila strast prema motociklima? Kada si prvi put sela na motor? I šta je to što ovaj sport čini tako posebnim da mnogima prerasta u celoživotnu strast?
Tijana: Ako očekujete fascinantnu priču kako sam rođena na motoru, nećete je dobiti, mada ima devojaka i sa takvim pričama. Ja sam u svet motora ušla sa sedamnaest godina. Zaljubila sam se u momka koji vozi motocikl, on nije želeo da me pusti da probam njegov, pa sam odlučila da položim vožnju. Prvi motor su mi kupili mama i tata uz reči: “Ćero, bolje da se voziš sama nego ko zna sa kojom budalom”. Bili su svesni da će ljubav prema motorima ostati i ako se veza prekine, a da ću ja nastaviti da se krećem u krugovima u kojima ima i motocikala. Okruglo deset godina kasnije promenila sam nekoliko motora i držim moto radnju – izgleda da su bili u pravu.
Motociklizam se uvuče pod kožu. Koliko god to zvučalo kao kliše, motociklizam je za mene sloboda. Mogućnost da putuješ, osetiš mirise, vetar, sunce… Motociklisti često imaju sličan pogled na svet pa se lako združe bez obzira na uzrast i pol. A i da se ne lažemo, znamo da izgledamo opasno.

BDW: Ima još žena sa kojima deliš pasiju prema motorima. Zna li se koliko ih ima? Kakva je ekipa motociklistkinja u Srbiji? I kako uopšte izgleda život jedne motociklistkinje kod nas?
Tijana: Teško je proceniti, na ženskoj moto-štafeti nas je bilo pedesetak, a prema nekim mojim procenama ima nas preko sto. Stalno se srećemo na putu, umrežavamo, devojke sve više voze. Što se nekih statističkih podataka tiče, ima nas svih uzrasta, obrazovnih profila, najrazličitijih opredeljenja. Mislim da je to najbolje opisala Maja nakon svog prvog susreta sa koleginicama na dva točka: “(…) sve do jedne (su) veoma pozitivne, mogu čak reći otvorenije, komunikativnije i pristupačnije od bilo koje random devojke”.
Život motociklistkinje izgleda kao život svake druge osobe, s tim što se od poslova, dece, partnera i svega ostalog odmaramo vozeći motore. Verujem da svaka od nas ima sjajnu mušku ekipu oko sebe.
BDW: Zajedno sa koleginicama motociklistkinjama osnovala si MAD Moto-kamp za žene. S obzirom na to da je vaš prvi događaj organizovan 2019. godine, pa je usledila pandemija, morale ste da napravite pauzu. Kako je izgledao prvi moto-skup i druženja i šta je on sve podrazumevao?
Tijana: Postoje neke grupe zatvorenog tipa na društvenm mrežama koje okupljaju žene koje voze. Mi smo te 2019. godine napravile anketu kako žene zamišljaju kamp i na osnovu nje napravile MAD 2019. Žene su rekle da žele da bude u blizini vode i daleko od drugih. Bilo je malo obuke, malo grupne vožnje i puno zabave. Kako niko od nas nije imao iskustvo sa organizacijom događaja tog tipa, bilo je dobrih i loših strana. Devojke su pune razumevanja i shvataju da učimo u hodu i radimo sa ekstremno tankim budžetom. Sve koje su bile 2019. jedva čekaju ovogodišnji MAD, to valjda znači da radimo pravu stvar. Osim toga, sama činjenica da se ove godine prijavilo skoro 50 žena iz Srbije, u odnosu na 43 koliko ih je ukupno bilo prošle godine, znači da znamo šta devojke žele.
Inače, događaj poput MAD-a je jako teško organizovati. Kada imate veliku ciljnu grupu, naći će se hiljadu ljudi koji mogu da dođu. Sa avanturom je malo drugačije jer je nas stotinak, neke imaju ispitne rokove, neke decu, neke karijeru, neke balansiraju sve to i onda često određeni broj devojaka ne može prisustvovati okupljanjima, bilo da su to kafe vikendom, neke akcije ili, u ovom slučaju, MAD.




BDW: Koliko je dvogodišnja pauza uticala na razvoj vaše ekipe i na promociju motociklizma kod žena? I da li pripremate nešto za ovu godinu?
Tijana: Zajednica konstantno raste, ali neka aktivnija promocija je na čekanju. Nažalost, još uvek nemamo mogućnosti da se aktivno posvetimo promociji jer je sve na dobrovoljnoj bazi i u slobodno vreme, a ženama je teško da se u potpunosti posvete svemu zbog brojnih obaveza koje imaju. Žene svake godine daju krv za 8. mart, učestvuju u dedamrazijadama širom Srbije, mi kao udruženje ove godine imamo MAD, a planirale smo i dokumentarac, koji će najverovatnije ostati za sledeću godinu. Novitet nam je i MAD Karavan kojim smo naša ženska okupljanja pretvorile u male događaje kako bi žene koje ne voze ili su nove u motociklizmu mogle da dođu i upoznaju se sa devojkama koje već voze. Kako su karavani javni, pozivamo i momke da nam se pridruže, jer, da se ne lažemo, lepo je provesti jedan vikend daleko od njih, ali smo na duge staze svi ipak okupljeni oko iste strasti.
BDW: Postoje li, pored ovog skupa, i neka takmičenja za žene u motociklizmu? Ima li uopšte prostora za motociklizam u ženskoj kategoriji i imamo li predstavnike?
Tijana: Takmičenja samo za žene ne postoje, bar ne kod nas. Žena u moto-sportu je malo, ali nije da ih nema. Nekoliko devojaka je vozilo trke na stazi, imamo devojke na enduro takmičenjima, i motociklistkinju Anu koja pokazuje odlične rezultate u moto-krosu. Želja nam je da u budućnosti, kada malo porastemo, Udruženje na neki način podrži sve te žene.

BDW: Već smo spomenuli da se stereotipno motori smatraju zanimacijom za muškarce, pa tako i dečake. Kakvo je tvoje iskustvo? Da li je potrebno približavati motociklizam devojčicama ili kod njih već postoji interesovanje za motocikle?
Tijana: Devojčice su sve manje pod pritiskom društva, barem kod nas. Čini mi se da je žena na dva točka sve normalnija stvar. Nadovezaću se i na ono što su moji roditelji rekli, uvek je bolje biti odgovoran za sebe, pogotovu u nekim tinejdžerskim godinama kada su svi željni dokazivanja. Sve u svemu, tu smo da odgovorimo na sva pitanja zabirnutim mamama i tatama.
BDW: I za kraj – šta je najbolji savet za sve one čitateljke koje će nakon ovog teksta možda prvi put u životu razmišljati o tome da postanu motociklistkinje? Kome da se obrate? Kako da se povežu? I kako da se priključe sledećoj MAD Moto-avanturi?
Pravac auto-škola, to je uvek dobra polazna tačka! Ako imaju nekoga ko vozi, mogu da pitaju nju ili njega. Retko koji motociklista neće sa oduševljenjem pričati o motociklizmu i dati neki savet. Ako bi se ipak radije posavetovale sa devojkama, uvek mogu da pišu Društvu motociklistkinja Srbije ili MAD Moto-avanturi za devojke na društvenim mrežama. Ili još bolje – da svrate na neki MAD Karavan, tu će uz kaficu porazgovarati sa devojkama, dobiti smernice, možda i probati da sednu na neki motor i videti kako to zapravo izgleda.
Što se same MAD Moto-avanture tiče, mogu se prijaviti do kraja juna na našem sajtu. Neće se pokajati imale 100 ili 100 000 km iza sebe. MAD je odlično mesto da podignu šator prvi put ili nauče kako se pravilno ulazi u krivinu. Mi vrlo ozbiljno shvatamo svoj cilj – da povežemo, osnažimo i edukujemo žene u ovoj oblasti. Ako bi postojao primer zdrave ženske solidarnosti, MAD Moto-avantura za devojke bi to svakako predstavljala.