Street art ili “umetnost ulice” postao je mnogo više od naziva koji nosi. Sa gradskih fasada ova umetnička dela danas su dobrodošla i u institucijama kulture, o njima se pišu doktorske teze i sve je više umetnika koji isključivo biraju ovakvu vrstu izražavanja.
Srbija nije izuzetak. Naprotiv, domaća street art scena je ne samo bogata već i vrlo interesantna i plodonosna. Ukoliko pogledate ulice srpskih gradova, na fasadama koje se prostiru njihovom dužinom uočićete veliki broj murala i grafita koji ovo i potvrđuju. Ipak, nas je najviše zanimala ona ženska strana ove priče. Naime, želeli smo da vam bolje predstavimo street srt umetnice naše zemlje i da sa njima popričamo o pozicija žena u street art umetnosti, o tome šta je za njih sloboda i kako teče kreativni proces. Tim povodom razgovarali smo sa Barbarom Dimić, Tijanom Tripković, Janom Danilović i TKV-om.
Barbara, Tijana i Duhovi iz Savamale
Barbaru i Tijanu uglavnom poznajemo kao dve devojke iz studija “Kriška” i navikli smo da ih predstavljaju zajedno, ali mi smo želeli da svaku od njih upoznamo posebno. I tek onda nam je bilo jasno zašto tako dobro sarađuju.

“Tokom školovanja, prvo u srednjoj školi za dizajn, a posle i na Akademiji primenjenih umetnosti, svoje stvaralaštvo sam usmerila najviše na eksperiment sa crtežom, najpre tradicionalnim, a kasnije i digitalnim i to je postala baza za sve buduće projekte. Kasnije sam otkrila svoju drugu veliku ljubav, oslikavanje murala i to i dan danas predstavlja najsrećniji trenutak u mom umetničkom delovanju. Kada govorimo o tematici, moji radovi uglavnom prate devojčice, devojke, žene koje ja sve skupa nazivam sirenama. One nisu klasične sirene, već bića na zemlji kroz koje predstavljam razne situacije, ali najpre sklop osećanja koji nas prati od detinjstva pa sve do odrasle dobi. Crtanje i slikanje je stvarno bio neizostavni deo mog dana, ali i igra sa barbikama i mojom omiljenom lutkom, replikom sirene Ariel, koja će se kasnije ispostaviti kao bitan deo moje vizuelne priče”, otkrila nam je Barbara kako je počela njena priča.

Za Beograd kaže da je zaista pogodan za ovaj vid umetnosti. Skoro da ne postoji neki deo grada čiji zidovi ne pričaju svoju priču. Uglavnom žurimo, pa ne stanemo ni da pogledamo, ali trebalo bi da se osvrnemo oko sebe jer nam za beogradske murale nisu potrebni tumači. Njihovu energiju možemo da osetimo.
“Slobodno možemo reći da imamo pregršt sjajnih muralista i njihovih radova koji žive zajedno sa gradom. Prednost ulične umetnosti u odnosu na galerijsko izlaganje je ta što je uvek dostupna, živi jedan svoj život zajedno sa sugrađanima i krajem grada u kom se nalazi. Neretko se dešavaju i dodatne intervencije na njima od strane drugih lica, nekad i loše, ali i to predstavlja neki vid komunikacije što celu ovu priču čini još dinamičnijom”, kaže Barbara i dodaje da je prećutno pravilo da se ne oslikava na novim fasadama i zgradama koje su kulturno dobro, osim ako to nije predviđeno nekim projektom.
Potvrđuje da žene imaju dobro učvršćeno mesto u street art umetnosti kao i feminizam i da joj je drago što se ozbiljne teme obrađuju baš kroz vizuelnu umetnost.
“Meni je posebno drag Festival ulične umetnosti, koji se već nekoliko godina dešava u glavnom gradu i koji bitno utiče na stvaranje i negovanje street art scene. Poseban osvrt bih dala na prošlogodišnje izdanje ovog Festivala gde su snage udružile iskusne street art umetnice i umetnice kojima je to bio prvi put da oslikavaju mural. Tu se stvorila divna sinergija koja će, nadam se, uticati na dalje stvaranje ovih mladih žena. Moram da napomenem da Festival nije isključivo određen za dame, ali igrom slučaja, žene umetnice su bile nosioci prošlogodišnjeg Festivala.”
Duhovi iz Savamale nastali su kao plod Barbarine saradnje sa Tijanom Tripković.
“Duhovi su definitivno jedan od mojih omiljenih projekata. Nastali su, zapravo, veoma slučajno, a sve u okviru projekta ‘Akupunktura grada’ u saradnji sa KC ‘Grad’ iz Beograda i Udruženjem arhitekata iz Zagreba. Oni predstavljaju dobre duhove jednog jako zanimljivog kraja u Beogradu, tik pored reke, sa svojom umetničkom i pozitivnom energijom. Skreću nam pažnju da čak i najmanja gradska intervencija, u ovom slučaju umetnička, može da poboljša i obogati jedan kraj grada. Nažalost, mnogo murala duhova je prekrečeno, ali tu je uvek Ghost Panda da nas podseti na ovaj projekat, a nadam se i uveseli”, objasnila nam je Barbara, a razgovor smo dalje nastavili sa Tijanom.

“Barbara i ja smo jako dobre drugarice, a počele smo da se družimo nakon studija tako što smo htele da radimo nešto zajedno, prepoznale smo neke zajedničke senzibilitete jedna u drugoj i to nas je spojilo. Osnovale smo Studio ‘Kriška’ i naša prva kolaboracija su duhovi iz Savamale koji simbolično predstavljaju personifikaciju problema života u ovom kraju. Jedan od prvih duhova, na primer, trebalo je da ukaže da postoji potreba da obod Savamale, koji se graniči sa Savom, ima veću povezanost sa njom. Zato je ovom Duhu u ruci bio brodić. Duhovi su maksimalno stilizovani, a boje svedene na crnu i belu, sa akcentima koji ukazuju na probleme”, nastavila je Tijana.

Ona za sebe kaže da nije ulični umetnik, ali da povremeno koristi ulicu kao svoju galeriju. Motivi koji se mogu primetiti u njenim radovima su nam bliski i zbog toga nas raduje pristup koji ima.
“Ja sam se ‘prikačila’ na svetski trend samoprihvatanja koji mi je potpuno odgovarao na jako praktičnom nivou jer sam dobar deo života osećala kao da se ne uklapam u fizičke standarde koji su nam nametnuti. Ta filozofija je meni dozvolila da pustim anksioznost koja je orbitirala oko (na prvom mestu mog) očekivanja od svog tela. Sve te spoznaje su se pretočile u tu devojku/ženu/devojčicu koju crtam i za koju smatram da je u većini nas. Ona koja želi da bude prihvaćena, ne od strane društva, već od sebe same. Seksualnost tu postoji – ne želim da je zanemarim, ali nije primarna tema. Tema je emotivna borba koju vodimo sami sa sobom i svojim nadanjima, željama i očekivanjima u poređenju sa realnošću”, objasnila je Tijana.

Jana Danilović – devojka koja voli murale
Naša treća sagovornica bila je Jana Danilović i koja nam se skromno predstavila kao “devojka koja voli murale”. Skromno jer ne samo što su zbog nje mnogi gradovi postali lepši već ima i doktorat koji se bavi slikama u javnom prostoru.
“Bavim se muralom i uličnom umetnošću, jednim delom kao slikarka – izvodeći sopstvene radove, a drugim delom kao teoretičarka – istražujući i analizirajući slike u javnom prostoru kao element koji utiče na oblikovanje naše svakodnevice i naših stavova”, počela je Jana razgovor za BDW.

“Street art je složen i dinamičan, u različitim podnebljima ‘izazvan’ je različitim pokretačima i, što se mene tiče, upravo zbog toga je neverovatno relevantan kao umetnička praksa. Iako globalan, nikako ga ne možemo posmatrati bez konteksta društva i prostora u kome nastaje. Interesovanje publike širom sveta, pa medija i advertajzinga za ‘šarene događaje na zidovima’ dovelo je donekle do njegove komercijalizacije, pa je za neke umetnike i umetnice bio sredstvo ili put ka tradicionalnim umetničkim institucijama, a za neke druge pak ventil ili kontrateg u odnosu na te institucije. U svakom slučaju on evoluira, menja se, prilagođava se ili kritikuje dominantne društvene tokove, i upravo zbog toga je neverovatno zanimljiv”, objašnjava Jana šta za nju predstavlja street art.
Jana ističe da sloboda za nju predstavlja ključnu i najvažniju poziciju, a da je street art predstavljao pravi izlet u eksperiment i igru. Objasnila nam je u kakvom su odnosu akteri u uličnoj umetnosti.
“Jedan aspekt, dakle, predstavljaju ljudi koji crtaju, vredni, posvećeni i deo savremenih tokova, a sasvim drugi predstavlja odnos grada prema tim ljudima. Iako sugrađani i sugrađanke imaju sluha i volje da podrže umetničke projekte, troma, netransparentna i neprilagođena administracija gotovo sasvim onemogućava potpuno legalnu realizaciju murala”, rekla je Jana i sa nama podelila iskustva sa festivala na kojima je učestvovala.
“Od festivala na kojima sam učestvovala, izdvojila bih Balkan Traffik festival u Briselu, kao najsvežije i sasvim impresivno iskustvo. Pre svega valja pomenuti da se moje učešće desilo u trenutku (novembar 2020.) u kom Belgija ne prima strane državljane. Fanatična posvećenost i upornost organizatora, koji su omogućili da uprkos svemu dođem, potpuno je nestvarna. Uz to, istakla bih saradnju sa kustoskinjama i organizatorkama festivala Re:Think u Sisku. Re:Think je festival koji se izdvaja pažljivim i promišljenim kustoskim konceptom Dahne Prskalo Peco i Alme Trauber koje muralu i njegovom odnosu sa gradom pristupaju na temeljan i sistematičan način, ne pristajući na kompromise bilo koje vrste, istovremeno svojim integritetom gradeći prostor neograničene slobode za učesnike”, rekla je ona, a zatim smo razgovor nastavili u smeru njenog doktorata pod nazivom Grad i slika – značaj i funkcija slikarskih intervencija u javnom prostoru.

“Istraživanje je uvek uzbudljiv i nepredvidiv proces, posebno u situaciji u kojoj se ono što istražujete tako brzo menja – pojavljuje se i nestaje. Podrazumevalo je ozbiljno planiranje, mnogo hodanja, mnogo ručno nacrtanih mapa, spiskova adresa i nasumičnog tumaranja po gradu”.
Jedan od motiva koji je primetan u Janinoj umetnosti su ptice i zanimalo nas je zbog čega je počela da ih slika.
“Počela sam da je koristim kao element kojim ilustrujem odnose pojedinca i velike grupe (odnosno, ptice i jata) za potrebe izložbi ‘(Ne)Pristajanje’ i ‘Ogledi o neposlušnosti’, a nastavila da je koristim kao motiv u okviru murala. Ptica se kroz godine menjala, od svedene, preko nivoa znaka do realistično prikazane laste. Više nego odnos pojedinca i grupe trenutno me zanima tema granica, ograničenja, slobode i neslobode, a lasta kao prepoznatljiv simbol u tom kontekstu funkcioniše kao ključ za čitanje narativa”, objasnila je Jana.

Njeno iskustvo i učešće na brojnim festivalima širom zemlje i sveta bilo nam je dragoceno da saznamo na koji to način umetnost i žene u njoj grade bolji svet za sve nas.
“Načini na koje se angažovanom umetnošću bave Guerrilla Girls, Pussy Riot, Miss Me i Fitz Licuado eksplicitno je feministički, a način na koji je patrijarhalne stereotipe, oslikavajući zidove gigantskih formata vrlo nežnim i nenametljivim motivima, rušila (i uspevala da samelje do najsitnijeg praha, prim. aut) Hyuro, sasvim su različiti, ali služe istom cilju – borbi za jednaka prava”, zaključila je Jana.
TKV – Street art kao način života
A naš razgovor o street art umetnicama ne bi bio kompletan da nismo pozvali i TKV. Ovu devojku sigurno znate sa društvenih mreža jer je baš ona, zajedno sa osam devojčica, oslikala jedan zid na Dorćolu u okviru projekta u saradnji sa Unwomen platformom koja se bavi ravnopravnošću rodova.
“TKV je moj umetnički pseudonim. Nastao je tako što sam morala da izaberem svoje ulično ime kao i svi street art umetnici. Samo ime je bila neka srednjoškolska šala”, počela je TKV razgovor i kaže da njena priča ima korene u 2004. godini u Rimu, a da je street art najbolja stvar koja joj se desila u životu.
“Street art je način života. Umetnost menja umetnika i utiče na percepciju svega što on doživljava. Umetnost u javnom prostoru ima dodatnu dimenziju zato što vas tera van zone komfora i oslobađa vas”, pojasnila je TKV.
U njenim radovima žene imaju značajno mesto, bilo da je reč o portretima ili autoportretima.
“Uvek polazim od toga kako se osećam i to se pretvori u ženske portrete. Takođe, istražujem poziciju žene u društvu i stvaram portrete koji preispituju šta znači biti žena danas. Kakva žena jesam i želim da budem i ne samo ja već sve žene na ovoj planeti”, zaključuje TKV.


4 Responses
Super clanak
Nisam iz BG… steta sto nema „ MAPA MURALA“ ( imate adrese tih murala? Kad sam sledeci out u BG?)
Hvalaaaaaaaaaa
PozdraV
Uh, sjajan predlog. Probaćemo da nešto uradimo na tom planu. Veliki pozdrav i veliko hvala na sugestiji! 🙂