Search
Close this search box.
Search
Close this search box.

BDW bira za vas: pozorišne predstave koje morate da pogledate do kraja sezone

Saznajte kojih 5 predstava smatramo nezaobilaznim u drugom delu pozorišne sezone

Beogradski pozorišni repertoari trenutno obiluju kvalitetnim predstavama, pa je jako teško napraviti izbor i preporučiti samo njih pet. Pišući ovaj tekst, shvatila sam da ih imam makar još ovoliko i to je nešto što me zaista raduje. Za navedene predstave kartu morate kupiti ranije, u momentu kada repertoari budu objavljeni, a karte puštene u prodaju, zato što su sve gotovo uvek rasprodate.

Potrudila sam se da napravim jedan žanrovsko i tematski šarenolik izbor, pa ćete pogledavši ove predstave dugo razmišljati o emocijama, identitetu, stanju u društvu i politici, borbi sa bolešću i uticaju te borbe na porodicu i okolinu. Pored glavnih niti ovih predstava, sve one imaju tematski angažovane celine, sve aktivno učestvuju u borbi za ravnopravnost i jednakost. Uverena sam da nećete pogrešiti ukoliko pogledate makar jednu, a lepo bi bilo da ih zaista pogledate sve.

Deca, Narodno pozorište

Iako smo navikli da na sceni nacionalnog teatra uglavnom gledamo klasike, od momenta kada je na mesto direktorke drame postavljena Molina Fotez Udovički, repertoar Narodnog pozorišta u Beogradu obogaćen je vrlo hrabrim, autentičnim i savremenim produkcijama. Jedna od takvih, sasvim sigurno, jeste i predstava “Deca”, odnosno opera u 17 pesama na muziku Irene Popović, po tekstu nagrađivanog romana u stihu Milene Marković.

Ansambl predstave čine i glumci i pevači, a muzika se izvodi uživo, na sceni. Osim njih, tu je i dečji hor koji se povremeno priključi i izvodi određene sekvence ove predstave. Strukturno je predstava raskošna, budući da je njen jezik gotovo izjednačen sa jezikom autorke u romanu u smislu da verodostojno prati emociju, nedodirljivost, osećajnost i karakterizaciju protagonistkinje.

Njen rast prikazan je u svakom segmentu njene ličnosti – ona je žena, majka i umetnica sa svim strahovima, snovima, težnjama koje ima. Zato je sve izgovoreno kolektivno i svako od učesnika na sceni je u nekom momentu glavna junakinja. Suštinski pokretač jesu deca, ona oko nas i ona u nama, koja su nepresušni izvor snage da se kroz život korača, koliko-toliko, lakše.

Takva je i muzika Irene Popović, pokretačka i moćna. Kao da svaki ton prepoznaje osećaj koji stih nosi i sve to stvara knedlu u grlu i osećaj u stomaku koji ne možemo i ne smemo da ignorišemo. Ovaj spoj poezije i muzike je jedno izuzetno katarzično iskustvo koje će vas umetnički obogatiti.

Edip, Jugoslovensko dramsko pozorište

Sofoklova tragedija “Kralj Edip” jedno je od kapitalnih antičkih dela, a u Jugoslovenskom dramskom pozorištu ovo je jedna od predstava za koju je gotovo nemoguće nabaviti kartu. 

Prevod Miloša Đurića adaptirali su Vesna Radovanović i Marko Manojlović, a režiju potpisuje Vito Taufer. Predstava počinje konferencijom za štampu na koju učesnici dolaze tako što iz gledališta ulaze na proscenijum, a svetla u sali su uključena. Ovo je sjajno rediteljsko rešenje, budući da smo gotovo svakodnevno svedoci raznih konferencija za štampu na kojima moćnici narodu prezentuju (čitajte: crtaju po tabli) nerazumljive podatke ubeđujući ga kako mu je mnogo dobro i tek će biti.  

Ova vrsta aktualizacije Sofoklov vanvremenski tekst čini dodatno bliskim našoj svakodnevnici. Osim sveštenika i Kreonta, na scenu odmah stupa i Edip, takođe dolazeći iz naroda i zariče se da će “biti bolje” i da će surovo kazniti ubicu prethodnog kralja. Ambijent se zatim menja i sve dalje što se dešava smešteno je u prostor kafane. Ponovo, aktualizacija prostora čini priču intimnijom za sadašnju publiku i sadašnji momenat. Predstava obiluje glumačkim bravurama, počevši od Milana Marića u ulozi Edipa, zatim Aleksandra Đurice u ulozi sveštenika, sve do Srđana Timarova u ulozi Kreonta. Posebno se ističe Bojan Dimitrijević u ulozi proroka Tiresija, ali i Zoran Cvijanović u ulozi glasnika iz Korinta.

Opevani mit o Edipu, kralju koji se oženio svojom majkom, a da to nije znao, iznedrio je i u psihologiji određenu terminologiju, te je postupak osavremenjivanja ove tragedije morao ići upravo ovim putem kojim ga je poveo Taufer. Osim što je ova predstava jedno celovito delo u kom je baš sve na svom mestu, ona i podvlači probleme savremenog društva u kom živimo, oslikava stanje beskrupuloznog i podmuklog upravljanja narodom i prikazuje tirane kakve imamo na najvišim pozicijama vlasti. 

Očevi i oci, Narodno pozorište

Roman Slobodana Selenića “Očevi i oci” dramatizovala je Kata Đarmati, a režirao je Veljko Mićunović. Ovaj spoj, ispostaviće se, iznedrio je jednu od trenutno najboljih predstava na beogradskim repertoarima. Dramatizacija ovog realističnog dela prati glavnu liniju radnje, ali se i u velikoj meri oslanja na ritam rečenice, te sve što je na sceni izgovoreno zvuči potpuno harmonično. Takav uzvišeni tekst prati sjajna i pametna režija Veljka Mićunovića. On likove postavlja u jednu drvenu scenografiju koja ima više nivoa, a lik koji se najčešće kreće po svim nivoima jeste i protagonista Stevan Medaković (Nikola Rakočević).

Muzikalnost ove predstave je ono što je čini potpuno autentičnom. Kroz jezik, način govora i gestikulaciju izgovara se i više nego što bi možda kroz neki realističniji pristup. Čitav utisak jeste da priču o porodici Medaković, ali i vremenu u kom ona živi, sagledavamo kroz oči jedne strankinje, odnosno Engleskinje Elizabete koja se udala za Stevana, došla u Srbiju i pokušala da pronikne u suštinu ovog naroda.

Ispostaviće se da ova priča zapravo nadilazi jedno vreme i da odgovara bilo kojoj epohi. To se najbolje ogleda u antipodnom odnosu između Nanke i Elizabete. Nanka je potpuno tradicionalna, svedena u igri, a opet dominantna i glasnija. Elizabeta je svet, sve ono što je van granica ove zemlje, a što nikada u nju neće ući, a da ne prođe kroz ruke tradicionalnog. Ipak, ono što mene lično najviše dira u delima ovog tipa jeste činjenica da ideologije, koliko god se u prvi mah činile poželjnim, tako efikasno i sistemski mogu da razore porodicu i da se ti delovi i dan danas jedva sastavljaju, ako i uspeju da se pronađu. 

Bilo jednom na Brijunima, Kreativna produkcija Joca Art i Bitef teatar

Postoji zabeleženo da je 1971. godine Ričard Barton sa suprugom Elizabet Tejlor došao na Brijune, a da su ih tamo dočekali Tito i Jovanka. Ova informacija poslužila je kao predložak Kokanu Mladenoviću za njegov autorski projekat “Bilo jednom na Brijunima”. Mladenović uzima ove likove i ubacuje ih u jedno identitetsko pitanje. Odgovor je vrlo jasan i čitljiv, a saznaćete ga i lakše proučiti upravo ako pogledate ovaj komad.

Predstava ima prstenastu strukturu, te su likovi koje gledamo na kraju zapravo na istoj onoj tački sa početka u kojoj promišljaju o onome što su iza sebe ostavili i pitaju se da li je sve to možda moglo drugačije i ko smo zapravo mi, ko je Ričard Barton, ko je Elizabet Tejlor, ko je Jovanka Broz, ko je Tito. Suština je ista: čovek je od krvi i mesa, bio on Tito ili izmišljeni Boško Tifusar.

Odnos Bartona (Milan Marić) i Tita (Branislav Trifunović) prikazan je bogovski u smislu da je to zaista bio jedan svojevrsni sudar dva izuzetno važna svetska čoveka. Barton o svojim impresijama govori kroz Šekspirove citate, kroz nedaće i probleme na koje je nailazio kao poznati svetski glumac. Tito govori iz perspektive jednog vladara, koji je baš u Bartonovim očima vrlo često prikazan kao neshvaćen. Zaista i jeste teško shvatiti tu potrebu ovog naroda da ima jednu individuu koja će ga voditi, da više veruje u vladara i moćnika nego u bilo šta drugo i da taj isti vladar mora da bude uvek najbolji, najpametniji i da se baš u sve razume, što nas opet vodi do kompleksa boga.

Od izuzetnog je značaja scena u kojoj Elizabet Tejlor (Tihana Lazović) i Jovanka Broz (Sanja Marković) razgovaraju o položaju žena. Elizabet, kao kakav glas razuma, pokušava da objasni Jovanki da ne treba da se sakriva iza svog muškarca, već da se o njenim potezima mora govoriti i znati. U tom dijalogu izneto je više značajnih replika o trenutnom položaju žena u Srbiji, o internalizovanoj mizoginiji, o borbi za ravnopravnost i borbi za slobodu. Međutim, taman kada bismo pomislili da je Mladenović otišao toliko daleko da Jovanku Broz napravi velikom srpskom revolucionarkom, ona je upravo od strane svog voljenog muškarca izmanipulisana, povlači se i sve nastavlja da teče baš onako kako je i bilo. To je možda i najveća istina koja nesumnjivo ostavlja gorak ukus u ustima.

Otac, Atelje 212

Drama “Otac” je deo porodične trilogije Florijana Zelera i nju je u Ateljeu 212 režirao Paolo Mađeli. Iako je tematski raznovrsna, fokus ove predstave je na jednom prilično velikom zdravstvenom problemu. Andrej, otac, (Voja Brajović) oboleo je od demencije i tu sve počinje i tu se sve završava.

Njegova ćerka (Hana Selimović) jednog dana dolazi u njegov stan vidno uznemirena što je njen otac u još jednoj svojoj epizodi oterao još jednu negovateljicu optuživši je da je lopov i da mu je ukrala sat. To je, u ovoj predstavi, jedina scena koja je realna i kao da se zaista dogodila. Sve što će uslediti tako je vešto osmišljeno, napisano i izrežirano da više ni u jednom momentu nismo sigurni da li smo u mislima dementnog oca, da li se događaji zaista odigravaju ili je sve do te mere konfuzno da nismo sigurni ni da određeni likovi postoje, a da neki drugi ne izgovaraju zaista sve ono što otac čuje.

U tom smislu je glumačka igra Voje Brajovića neprikosnovena i bravurozna. On je toliko ubedljiv u karakterizaciji nesrećnog čoveka koji boluje od demencije da publici zaista ostavlja utisak da prisustvuje jednom neponovljivom katarzičnom pozorišnom iskustvu. Kao sjajna epizoda pojavljuje se Isidora Simijonović u ulozi nove negovateljice i ona je u svojoj igri neposredna, tačna, komična i precizna. Ovom ulogom ona samo hrani svoj talenat. Hana Selimović je takođe, u ulozi ćerke, vrlo tačna i neposredna, ali i racionalna i smirena. Muzika se izvodi uživo, na sceni, a kompozicije potpisuje bend KOIKOI, koji i nastupa u svim songovima zajedno sa glumcima. Vrlo je vešto svaki ton povezan sa radnjom i tokom ove dramske priče, pa verno prati unutrašnja stanja protagoniste. U predstavi igraju i Ivan Mihailović, Dragana Varagić i Marko Grabež.

Facebook
Twitter
Pinterest
LinkedIn
Email

Pročitajte još

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *