Ma koliko se i mi, a i spoljna temperatura tome opirali, moramo priznati: počela je sezona ušuškavanja. Spremite kokice i posvetite nekoliko sati filmskom ostvarenju koje će vas maksimalno relaksirati.
Doduše, liste su nam svima nepregledne, a mi često neodlučni, te više vremena provedemo u naizgled besciljnom traganju za savršeno komfornom filmskom pričom nego u njenom gledanju. Kako biste izbegli svojevrsni vid potere, za vas izdvajam sledeće filmove.
Pride & Prejudice (2005)
Na samom vrhu ostvarenja kojima se uvek vraćam kada mi je neophodna doza serotonina nalazi se adaptacija romana Gordost i predrasuda, koju je režirao Džo Rajt. Priča je svima dobro poznata, prikazana mnogo puta, što na malom ekranu što na velikom platnu. Međutim, ono što ovaj film izdvaja od svih do sada snimljenih jeste lepota njegove kinematografije.
Svaki kadar je nalik pokretnom platnu oslikanom paletom komplementarnih prirodnih boja. Shodno tome, scene prirode i živopisnih krajolika Engleske sa svakim narednim gledanjem iznova oduzimaju dah i upotpunjuju utisak koji na publiku ostavi skladni glumački ansambl. Fantastičnu kinematografiju i režiju upotpunjuje muzika koju je komponovao rediteljev čest saradnik Dario Marijaneli, koji je za rad na filmu bio nominovan za Oskara.
About Time (2013)
Filmovi čija premisa se zasniva na putovanju kroz vreme često se bave trenucima davno upisanim u istorijske udžbenike ili pak značajnim momentima pop kulture. Reditelj Ričard Kertis u ovom ostvarenju fokus stavlja na prisustvo u sadašnjosti, te vrednovanje sitnica od kojih nam je sačinjen život. Protagonista filma će, kroz brojna putovanja u prošlost, uočiti koliku vrednost imaju mali, neprimetni momenti za svaki međuljudski odnos koji kroz život gradimo.
Sačinjen od više spretno spojenih žanrova, film prepliće prošlost i sadašnjost. Kroz prizmu porodičnih odnosa ukazuje na uspomene koje počivaju na događajima, ali i na one koje za nas imaju veću draž, što ih čini i dugovečnijim, sazdane od trenutaka razumevanja, tišine i prosto postojanja u blizini drage osobe.
The Breakfast Club (1985)
Scenarista koji je kroz lik Kevina Mekalistera svetu omogućio prvu asocijaciju na božićne praznike (da, mislimo na filmski serijal Home Alone) režirao je i nekoliko ostvarenja u kojima su glavne uloge posvećene tinejdžerskom uzrastu. Među njima se, kao kultni klasik osamdesetih, izdvaja film The Breakfast Club.
Okupivši petoro srednjoškolaca na celodnevnoj kaznenoj nastavi, Džon Hjuz ih, umesto nadzoru direktorovog zamenika, poverava svojoj publici, nešto nalik pozorišnoj predstavi. Pred đake je postavljena zadata tema eseja o opisivanju sebe, a pred nas vreme u kom će nam, ponaosob, biti predstavljeni stereotipi ovog uzrasta: štreber, sportista, buntovnik, popularna i nepopularna devojka. Svako od njih se na sebi svojstven način nosi sa teretom očekivanja porodice i društva, što ih je u izvesnoj meri i dovelo do mesta na kom su se zatekli. Lekcija koju ćemo uz njih obnoviti prikladna je svakom, a naročito školskom uzrastu, a ona kaže – ne sudimo knjizi na osnovu njenih korica.
Bringing Up Baby (1938)
Svaka dekada holivudskog filma u prošlom veku primat je dala određenom filmskom žanru. Nastojeći da razonodi ljude ophrvane nemaštinom i neizvesnošću u vreme Velike depresije, holivudski studio sistem je tridesetih godina najviše pažnje posvetio komediji. Polovinom decenije nastaće njen podžanr screwball comedy, koji svoje premise zasniva na sudaru dva ili više ekscentričnih likova.
U ovom kultnom klasiku Hauarda Hoksa, osim ekscentričnih likova, imamo i jednog umiljatog i krajnje svojeglavog leoparda. Susret paleontologa Dejvida Hakslija i ekscentrične naslednice Suzan Vans, koju bismo mogli okarakterisati kao preteču filmskog stereotipa manic pixie dream girl, iznedriće dug niz komičnih sekvenci. One će usled neprestane jurnjave za gorepomenutim leopardom sa svakom narednom avanturom dobijati na intenzitetu. Besprekoran komičarski tajming Ketrin Hepburn i Kerija Granta dodatno će zasijati uz replike izgovorene munjevitom brzinom; nalik onima koje piše i, verovatno, štopericom meri Ejmi Šerman Paladino.
Julie & Julia (2009)
Ukoliko ste željni kulinarske inspiracije, ili prosto gladni, gastronomske đakonije Džulije Čajld su pravi izbor za vas. Biće vam prijatno, odnosno Bon Appétit, čak i dok se premišljate da li bi i koliko razumno bilo da časkom obiđete sopstvenu kuhinju tj. frižider. Film koji objektiv svoje kamere, ali i svoje likove, usmeri prevashodno na hranu garantuje vam opuštanje, to mu je maltene nepisano pravilo.
Ko će bolje stvoriti filmski ugođaj od Nore Efron, poznate po svojim neodoljivo atmosferičnim ostvarenjima. Džuli i Džulija je filmska adaptacija istoimenog romana Džuli Pauel, gastronomske blogerke, koja je 365 dana provedenih u kuhinji posvetila receptima iz poznatog kuvara Džulije Čajld, Francuski kuvar. Paralelno pratimo i priču same Džulije, njene prepreke i nepokolebljivu istrajnost u pisanju samog kuvara, te ostvarivanju sna u profesiji kojom gospodare muškarci.
Educating Rita (1983)
Ima nečeg optimističnog u filmovima čija se premisa zasniva na obrazovanju. Predstavljaju želju za znanjem i volju za napredovanjem. Simboli su nade, snova i ostvarenja ciljeva. Ono što ovoj adaptaciji pozorišnog komada Vilija Rasela daje posebnu draž jesu njeni glavni glumci – Džuli Volters i Majkl Kejn.
Kada shvati da joj posao frizerke više ne pričinjava radost i da joj se brak zasniva na tuđim očekivanjima, Suzan će upisati univerzitetski kurs kod profesora Brajanta i posvetiti slobodno vreme izučavanju engleske književnosti. Susret mlade žene, koja optimistično iščekuje bolju budućnost, sa sredovečnim profesorom, koji beg od svakodnevice traži na dnu flaše, biće obostrano poučan. Razmenjujući ideje, misli i znanje, Suzan i Frenk će razmeniti i životne lekcije koje će ih oboje izvesti na željeni, ali i neočekivani put.
The Parent Trap (1998)
Redak je rimejk koji mi je bolji od originala, ali ovaj to zaista jeste bio (originalna verzija snimljena je 1961). Ovoj drugoj verziji, naravno, i moje detinjstvo ide u prilog. Dizni je te 1998. godine rešio da film prepusti dobro nam znanoj i već pomenutoj Nori, koja je ovog puta svojim spretnim radom iza kamere, ali i na scenariju, cozy filmsku atmosferu omogućila kako deci tako i odraslima.
Relativno skoro sam primetila da me kinematografija ovog filma neodoljivo asocira na Pinterest, što u izvesnoj meri i jeste odlika svakog Norinog filma. Takođe, on nam je, u odnosu na izvornu verziju, bliži koliko zbog činjenice da je bio deo našeg odrastanja, toliko i zbog modnih trendova, koji, po dobrom starom običaju, nakon izvesnog vremena ponovo postaju aktuelni. Za razliku od njih, Norina porodična komedija je ostvarenje koje smo voleli i kome ćemo se vrlo rado vraćati, bilo da imamo sedam ili sedamdeset i sedam godina.
Singin' In The Rain (1952)
Svakoj listi je neophodan makar jedan mjuzikl. Davno pre Šazelovog, Oskarom ovenčanog, ostvarenja, reditelj Stenli Donen i glumac Džin Keli udružili su kreativne snage i pred publiku postavili mjuzikl koji se bavi umetničkim svetom i onim što se krije iza njegovih kulisa.
Kraj je dvadesetih godina prošlog veka, filmska industrija nailazi na maltene nepremostivu prepreku – zvuk. Neophodne promene drastičnih razmera stvoriće jednoj filmskoj ekipi niz problema kada se ispostavi da njihova glavna glumica nema milozvučne vokalne sposobnosti koje bi joj omogućile prelazak u univerzum tada novog vida filma. Pronalaskom devojke koja će njihovoj zvezdi ustupiti svoj glas, produkcija se, krajnje komično i raspevano, nastavlja. Istina će, kako to obično i biva, naposletku pronaći put do publike.
The Guernsey Literary and Potatoe Peel Pie Society (2018)
Adaptacija istoimenog epistolarnog romana autorki Meri En Šafer i Eni Barouz donosi nam priču o Džulijet Ešton, takođe autorki, koja je u potrazi za temom svog sledećeg romana. Željna odstupanja od žanra i likova kojima se inače bavi, dolazi na ideju da novi naslov posveti književnosti i, prevashodno, književnom klubu na ostrvu Gernzi, osnovanom u vreme nemačke okupacije. Vođena inspiracijom i podstaknuta razmenom pisama sa nepoznatim joj članom pomenutog kluba, poći će na ostrvo u potrazi za novom knjigom i novim poznanstvima.
Poput prvog predloga sa ove liste, kao i većina britanske kinematografije, i ovaj film u prvi plan postavlja prirodne lepote svoje zemlje. Kao i uvek, istakne se i kostimografija. Ukoliko tome dodate i priču zasnovanu na ljubavi prema književnosti, uživanje vam je zagarantovano.
When Harry Met Sally… (1989)
Postoje filmovi koje religiozno gledate svake godine, a postoje i oni koje odbijate da odgledate. Film o prijateljstvu Harija Bernsa i Seli Olbrajt za mene je bio jedan od tih ignorisanih ostvarenja. Još uvek ne mogu da objasnim sebi zašto sam od njega bežala. Njegovi kadrovi Njujorka su svojevrsni simbol jeseni koliko je i, već pomenuti, Kevin simbol Božića.
Inspirisani sopstvenim prijateljstvom Rob Rajner i Nora Efron su napisali film koji će iznova pokretati debate o muško–ženskom prijateljstvu, moderan klasik kinematografije sa kojim započinje ili se završava svaka lista savršenih cozy filmskih preporuka. Gledajte filmove za koje vaša averzija nema nekog naročitog pokrića, dozvolite im da vas razuvere.
Dobar deo slobodnog vremena, po nekom nepisanom pravilu, otme nam lutanje po streaming platformama i TV kanalima. Nadam se da će vam neko od ostvarenja sa ove liste poslužiti kao prečica za izlazak iz, svima dobro znanog, začaranog kruga traganja za idealnim filmom. Jesen je zaslužila da, kada za to pronađemo vremena, samo i isključivo ušuškani uživamo.
One Response