Search
Close this search box.

Kriza ’’dvadeset i pete’’ i kako sam je prevazišla

Sve je počelo od Facebook memories momenta. Bila je to fotografija iz jednog od mojih outfit postova sa bloga iz 2012. godine. Posmatrala sam to nasmejano lice, jasno uočavala razliku u kilaži (imala sam sigurno 6-7 kilograma manje no danas) i čak je i preko fotografije bilo vidljivo da sam redovno vežbala. Rizikovaću da zvučim pretenciozno, ali da, izgledala sam dobro na tom od zaborava otrgnutom trenutku, sada zauvek sačuvanom u Facebook memoriji. Ipak, jasno, vrlo jasno sam se sećala da u momentu nastanka te fotografije moj fizički izgled nije imao mnogo veze sa onim kako sam se mentalno osećala. Štaviše, te dve stavke bile su direktno suprotstavljene. Inspirisana tom kontradiktornošću, podelila sam dalje fotografiju putem Instagram story opcije i uz nju dopisala komentar čija je suština bila sledeća:

Nikada se ne bih vratila u te godine, bez obzira što bi to podrazumevalo manje godina i manje kilograma.

I da, pogodile ste, pod ”te” godine mislila sam na dvadeset petu i one oko nje. Tada sam ovlaš spomenula krizu koja se u mom slučaju javila u pomenutom periodu i najavila post na tu temu. U narednih nekoliko sati, dobila sam na desetine poruka sa molbom da napišem takav post. Ideja je bila rođena. Ali, kako to neretko biva u mom slučaju, do realizacije te ideje jednostavno nije dolazilo (ovo je zasebna tema o kojoj ću jednom, takođe pisati).

Nekoliko meseci kasnije sedela sam sa svojim dobrim prijateljem u omiljenom kafiću i pričali smo o letu koje se tih dana primicalo kraju. Bez iole uzbuđenja pričao mi je o svom odmoru, sve vreme vraćavši se na činjenicu da ”leto i nije bilo nešto”. Kako to inače činim, insistirala sam da mi objasni zašto (izuzetno sam uporna u ovakvim situacijama). Otvorio se i počeo da mi priča o svojim sumnjama, neodlučnosti, nemoći da donese prave odluke na svim poljima svog života. Nervirao se zbog nezavršenog fakulteta, iako je iza sebe imao godine uspešnog radnog staža. Spominjao mi je terapeuta, čak i astrologa. Iako sam se trudila da njegovu priču saslušam puna razumevanja, u sebi sam se čudila njegovim strahovima i dilemama, s obzirom na to da je vrlo uspešan u svom poslu, vredan i ambiciozan. Međutim, tada sam u njegovim rečima čula nešto dobro poznato – čula sam sebe iz 2012.

”Ti si beše sada napunio 25 godina?”, pitala sam ga.

Klimnuo je glavom.

Druže, pa ti si samo upao u krizu dvadeset i petih

rekla sam mu kroz osmeh koji je govorio ”Ništa ne brini”. Istu rečenicu sam, samo u ženskom rodu, izgovorila nekoliko sati kasnije sedeći na drugom delu grada i razgovarajući sa prijateljicom koja nije imala nikakve veze sa prijateljem iz prethodne rečenice. Jedine dodirne tačke bile su im strahovi i godine. Nakon ta dva razgovora, koja su se desila u razmaku od nekoliko sati, (ovo nije izmišljen momenat radi dramatizacije priče), shvatila sam da moram napisati ”onaj” post.

Kako je izgledala moja kriza

”Kriza dvadeset i pete” nije termin za koji sam negde čula, pa rešila da ga obradim. To je termin koji sam sama osmislila ne bih li opisala najgoru i najtežu godinu u svom životu. Pisala sam nekoliko puta o njoj, ali hajde da sada malo detaljnije zagrebemo po tome šta se dešavalo te 2012.

Počela je teškim i neizbežnim raskidom petogodišnje veze, još jednim rokom mojih master studija koji nisam iskoristila i uz anksiozni poremećaj, jači nego ikad pre. Blog sam vodila i uživala u njemu, ali u tom trenutku on i dalje nije bio ništa više od hobija koji mi je s vremena na vreme donosio prihode. Držala sam se honorarnih, novinarskih poslića jer sam i dalje studirala i to studije koje nisu ispunile ni pola mojih očekivanja. Jedino što sam u tom trenutku mogla da smatram iole sigurnijom stavkom u svom životu bili su – pazite sad – časovi francuskog. Zamislite, samo to. Ali, ni u tom segmentu nisam imala mira jer je moja anksioznost bila toliko jaka da sam usled straha od novog napada panike izbegavala da bilo gde odlazim sama. Da, čak i do škole stranih jezika koja je bila na 15 minuta od mog doma. U prvo vreme, mama je bila ta koja me je pratila na časove i čekala da se čas završi kako bi se vratila sa mnom. Ne zaboravite, imala sam 25 godina. Zamislite koliko je ponižavajuće i poražavajuće na mene delovala ta činjenica, ali svako ko se susreo sa anksioznim poremećajem ovog stepena zna o čemu govorim. Anksioznost ne bira ni vreme, ni mesto, ni godine.

Sećam se odlično da sam se u tom periodu prijavila za jedan kvalitetan program istraživačkog novinarstva. Bila sam primljena. Radost zbog te činjenice brzo je prekinula spoznaja da nemam snage da tri puta nedeljno odlazim do kancelarije u kojoj je trebalo da se okupljamo, a koja se nalazila na drugom delu grada. Jedva se suzdržavajući da ne zaplačem, saopštila sam devojci iz programa da odustajem. Bila je zbunjena i čini mi se uvređena. Razumela sam je. Kao i sve svoje prijatelje koji nisu shvatali zašto u poslednjem momentu otkazujem danima unapred dogovoreno viđanje. Nikom nisam objašnjavala da je za sve kriva anksioznost. Tada o njoj još uvek nisam pričala javno. Štavište, užasno sam se stidela svog problema.

Govorila sam tada, a i danas istim rečima opisujem taj period, da sam se osećala kao po stolu razlivena tečnost koju si pokušavao da prikupiš sa jedne strane, dok se ona prelivala na drugoj.

Da, anksioznost je u slučaju moje ”dvadeset i peta” krize igrala izuzetno važnu ulogu, ali moram napomenuti, problem nije ležao samo u njoj. Tačnije, ona je bila posledica krize, ne i njen uzrok. Pomenuti emotivni momenat, koji je zapravo počeo još tokom 2011. godine, pokrenuo je lavinu kriznih osećanja. Manjak samopouzdanja na tom polju uzrokovao je nesigurnost i na onom profesionalnom. Naime, kao neko ko je uvek bio dobar đak, a kasnje i student, i sa uživanjem pristupao svojim obavezama, prvi put sam se našla u situaciji da prezirem ono što studiram, kao i sistem u kojem sam. Bila sam duboko razočarana u sebe, a taj osećaj bi se samo pogoršavao dok sam posmatrala svoj CV koji su do tada ispunjavali, za moj ukus, nedovoljno ozbiljni angažmani. Bila sam rastrzana između Branislave novinarke koja je ceo život želela da se bavi temama kako što su politika, društvo, kultura i Branislave blogerke koja se zadesila u modnim vodama i sve dublje uplivavala u njih. Pitala sam se ko sam. Pitala sam se gde sam nestala. Osećala sam kako bledim, nestajem u sopstvenom strahu i dilemama. Ja više nisam bila ja, niti sam znala ko postajem. Uz sve to, činilo mi se da imam previše godina (da, da, baš tako) i da je kasno da išta na bilo kom od polja popravim. Čak ni na emotivnom, jer ”gde sada nekog upoznati”, pitala sam se.

Suočavanje sa anksioznim poremećajem 

Zvuči poznato? Da, znam da je tako jer ovo su upravo reči koje sam prepoznala u razgovoru sa svojim prijateljima. A istina je da se u tim godinama sve činilo dramatičnijim no što je bilo u realnosti. Čak i moj problem sa anksioznošću. Ona me jeste ozbiljno mučila i kontrolisala mi je život, ali samo zato što sam joj ja to dozvoljavala hraneći je strahovima i prinudnim mislima koje su od nje u mojoj glavi pravile bolest nesagledivih razmera. A istina je bila daleko, daleko blaža. Zato sam znala da se najpre moram suočiti sa svojim anksioznim poremećajem, da bi i drugi problemi bili rešeni.

Počela sam besomučno online istraživanje o problemima koji su me mučili: napadi panike, hroničan osećaj straha i uznemirenosti, ničim izazvana nervoza, problem samostalnog boravka kod kuće, u gradskom prevozu, na ulici… Nije bilo mnogo tekstova na tu temu (jedan od razloga zbog kojih ja danas koristim svaku priliku da pišem o anksioznosti), ali jeste bilo nekoliko foruma na kojima su ljudi delili iskustva slična ili identična mojim. Na nekom od tih foruma saznala sam za knjigu ”Zbogom panici”, autora Džoa Berija (Joe Barry). Pronašla sam PDF verziju (lako je možete pronaći i dalje) i prvi put sam istinski počela da shvatam šta mi se dešava. Čitala sam poglavlje po poglavlje, i sa svakom novom stranicom osećala bih novu dozu olakšanja, rasterećenja, oduševljenja i sreće.

Nisam sama i ovo nije toliko strašno

ponavljala sam neprestano. Dve stvari koje su me najviše mučile svih tih prethodnih godina sada su imale svoje razrešenje. Ipak, znala sam da knjiga neće biti dovoljna da bih osetila potpuni boljitak iako je znatno uticala na to da do njega uopšte dođe.

Razgovor sa stručnjakom bio je sledeća faza. Ta faza mi je pomogla da anksioznost prihvatim kao deo svoje ličnosti. Kao karakternu osobinu. Zajedno sa prihvatanjem dobila sam potrebu da pričam o svemu što me je mučilo. I činila sam to. Neprestano. I što sam više pričala, to sam se manje bojala. Što sam više pričala, to sam bila snažnija. Shvatila sam: anksioznost je deo mene i da je nema, ni ja ne bih bila ličnost kakva jesam, a tu ličnost iskreno volim. Tako sam zavolela i svoju anksioznost i postala sam joj zahvalna jer me je naučila da brinem o sebi, da vrednujem male stvari i da na život gledam drugačije. Ali o svemu tome ćemo detaljno u postu koji će se ticati samo i isključivo anksioznosti. Sada se vratimo na krizu dvadeset i pete.

Suočavanje sa ostalim problemima

Kao što sam već spomenula, ona nije imala veze samo sa anksioznošću, ali kako sam u tom pogledu ojačala, tako sam dobila snagu da se suočim i sa drugim problemima. Na prvom mestu to su bile moje master studije na Fakultetu bezbednosti. Nisu mi prijale. Nikako. Upisala sam ih želeći da ispoštujem proceduru koja nam se kao prvoj bolonjskoj generaciji nametala skoro kao obavezna. Koliko su te 2010. godine studenti trpeli pritisak, toliko su i sami fakulteti bili primorani da zbrda zdola organizuju svoje master studije usled čega su one dobijale neki hibridni oblik koji nije odgovarao ni studentima, a ni profesorima. I mogla bih ovde da izređam još gomilu razloga za svoje tadašnje nezadovoljstvo, ali suština nije u tome. Suština je bila u onome što je usledilo – moja čvrsta odluka da poslušam svoj osećaj i da odustanem od svega što me istinski ne ispunjava i da se ne obazirem na mišljenje okoline. Tako sam i učinila. I posle mnogo vremena, osetila sam kako ponovo držim stvari u svojim rukama te kako ponovo upravljam svojim životom.

Situacija se iskristalisala, baš kao i moji prioriteti. Novinarstvo i blogovanje bili su ubedljivo na vrhu te liste. Ako sam od jednog segmenta svog profesionalnog života odustala, znala sam da se ovom drugom sada moram duplo jače posvetiti. Tako sam i učinila. Blogovala sam redovno i predano. Ujedno, trudila sam se da pišem što više za magazine za koje sam honorarno radila ili volontirala. Znala sam da nema nazad. I ma koliko da me je u jednu ruku ta činjenica plašila, sa druge strane činila me je ponosnom, jer sam konačno imala utisak da sam prešla na drugu stranu te velike životne raskrsnice koja te zadesi u pomenutim godinama. Godinama kojima sam prestala da se opterećujem. Prestala sam da ih doživljavam kao teret. Iz današnjeg ugla, kada sam na nekoliko meseci od trideset i druge godine, ne znam kako je uopšte mogla da me plaši cifra od dvadeset i pet. Zapravo, ne znam zašto su me uopšte plašile godine. A jesu. I to mnogo.

Razmišljajući o tome shvatila sam da se razlog vrlo verovatno krije u činjenici da smo upravo tu cifru tako često spominjali u  klinačkim razgovorima o planovima za budućnost. Uvek nam je ona predstavljala graničnu vrednost za sve velike događaje u životu.

”Kada bi želela da se udaš?”, pitale bismo jedna drugu u šestom osnovne.

”Sa dvadeset i pet”, bio bi najčešći odgovor.

I uvek nam je delovao kao najrazumniji. Jer, sa dvadeset pet si ”veliki”, a kada si ”veliki”, znaš sve i spreman si na sve. Kako su godine prolazile svesno smo zaboravljali na tu cifru, ali podsvest ju je pamtila kao važnu, životnu granicu. I odjednom, stigla je i ona. A ti se ne osećaš tako ”velikim”. I ne znaš sve. I nisi spreman na sve. Ali, ujedno, nisi ni više tako mali. I to te muči. Rastrzanost između onoga što si i onoga što si zamišljao da budeš. I onda počneš sebe da kinjiš jer negde duboko u sebi shvataš da je tvoja dvanaestogodišnja verzija očekivala više. A zaboravljaš da je ona bila tek naivno dete. Zaboravljaš sve što jesi postigao i počinje da te muči sve što nisi. A vreme prolazi…

Zašto je kriza dobra

I eto početka začaranog kruga sačinjenog od nezadovoljstva, straha, dilema i sumnji. Samo, zanimljivo, ovaj splet ne tako lepih emocija je početak nečeg sjajnog. On je dokaz da želiš više i da se ne zadovoljavaš postignutim. On je dokaz da imaš čemu da težiš i da u tebi ima volje da tu težnju ispuniš. On je dokaz da sazrevaš i da si se uhvatio u koštac sa onim što se zove život. Tako sam je makar ja doživela. Zbog toga tu 2012. godinu nazivam najgorom i najboljom godinom svog života. Naterala me je da se zamislim nad svakim njegovim segmentom. I da u svakom segementu pronađem ono što mi ne odgovara, ono što me ne zadovoljava i ono što želim da promenim. I nije bilo lako sve to učiniti. Ali je bilo tako značajno. I za mene tako poučno.

Raskrstila sam sa svime što me je vuklo unazad kako na emotivnom tako i na poslovnom planu. Oslobodila sam se svega suvišnog i prihvatila ono što je neminovno deo mene. I kada sam to jednom uradila, a učinila sam to tako što sam rekla ”dosta” svemu što me ne ispunjava i dala sebe celu onome što me je usrećivalo, počela sam da osećam neko do tada nepoznato samopouzdanje. Ponovo sam znala ko sam. Sada još bolje nego pre. I imala sam jasnu viziju kakva osoba želim da postanem. Nije mi ostalo ništa drugo no da krenem ka svom cilju, što sam i učinila.

Rezultati te moje odluke bili su najvidljiviji tokom 2013. godine kada sam najpre postala deo redakcije jednog online portala, a zatim urednik u jednom poznatom, štampanom magazinu. Sa svakim novim danom imala sam sve više snage da sama sednem u svoj auto i odvezem se do kancelarije ne razmišljajući previše o strahovima koji su uredno sedeli na zadnjem sedištu. Znala sam da su tu, ali mi više nisu bili važni. Ujedno, uspela sam da svoj blog podignem na viši nivo i da za to budem nagrađena važnim priznanjem (moj blog je bio uvršten u pet najboljih blogova u Srbiji i 50 najboljih sajtova) i sve većim brojem saradnji koje su mi donosile redovnije i konkretnije prilive. Sve je to vodilo do jedne od najvažnijih profesionalnih odluka u mom životu – one da napustim novinarstvo i postanem full-time bloger. Tri godine kasnije otvorila sam svoju malu firmu i okupila svoj mali, ali odabrani tim. Radila sam posao koji sam toliko volela i to u mediju koji sam sama stvorila. A sve je počelo tom 2012. godinom i krizom koja ju je obeležila. Sigurna sam u to. Jer ona me je naterala da se dobrano zamislim nad svojim životom i zapitam sebe:

Gde dalje?

I da u odgovoru na to pitanje, tamo negde u daljini, vidim ovo danas. Što nikako ne znači da sam prestala da se bavim ovom dilemom. Ona će uvek postojati. Ali to nikako ne znači da je posredi nešto loše. Naprotiv. Ona je dokaz da nismo odustali od toga da ovaj život što bolje iskoristimo i nismo se pomirili sa prosečnim.

I zato je ta slavna kriza dvadeset i pete toliko važna. I ne, ne mora da ima nužno veze sa dvadeset i petom godinom. Može se desiti i deceniju kasnije. Važno je samo da je se ne plašite, već da oslušnete šta vam poručuje, otkrijete kako je nastala i šta je ono što će je rešiti. U tim odgovorima biće sadržana sva suština vašeg bića. I recept za sreću. Da, toliko je jednostavno.

To nikako ne znači da će jednom kada saznate odgovore svi problemi nestati i da će sve ići glatko. Ma kakvi. Spremite se na još intenzivniju borbu. Samo što će ovaj put cilj biti jasniji, a samim tim i volja jača. I imaćete jakog saveznika – nadograđenu, potpuniju verziju sebe.

 

Čuli ste moju priču, a sada ja želim da čujem vašu…

Da li ste se i sami suočili sa situacijama sličnim onima koje sam opisala? Kako ste se vi izborili sa svojim krizama? Borite li se i dalje?

Raspišite se slobodno. Ovaj post jeste mesto za to. Pomoći ćete sebi, ali verujem i drugima koji budu ovo čitali.

 


ALL PHOTOS BY JOVANA TOMAŠEVIĆ

*ovaj post nije sponzorisan

Facebook
Twitter
Pinterest
LinkedIn
Email

Pročitajte još

54 Responses

  1. Meni se to desavalo pre 3 godine sa 19 godina. Smrt bliskog clana porodice,raskid,pala sam prijemni za medicinski fakultet,vozacki ispit…jako lose kad puno stvari krene nizbrdo. Ali,uz podrsku roditelja sam pauzirala godinu i sa drugaricom otisla na putovanje. To je bio prvi korak ka oporavku. Na putu u Rim upoznala druga a preko njega danasnjeg decka a zatim i upisala fakultet. Sada dok govorim o tome deluje lako ali uopste nije bilo. I mnogo ti hvala na segmentu teksta koji govori ,,gde dalje” jer kada skupimo snagu da na probleme gledamo kao na izazove suocavanje sa bilo cim je mnogo lakse. Naravno da me i sada deprimira puno toga,kao na primer sto u nasoj zemlji mladi jako malo mogu da zarade i studiraju u isto vreme. Medjutim,volim da budem promena koju zelim da vidim u svetu i sad skuljam novac da naucim da sijem i da mozda od zabave i hobija i zaradim. Izvini na predugom komentaru,divna si i inspirativna jednom studentu u pauzama izmedju ucenja i predavanja. Hvala na ovom tekstu!

    1. Draga Marija,
      Najlepše hvala što si svoje iskustvo podelila sa nama. Izuzetno je važno što si pomenula momenat distanciranja. Fizički odlazak iz okruženja u kojem smo dok nas muči kriza, jedan je od najdelotvornijih koraka u suočavanju i prevazilaženju te iste krize. Nisam u ovom tekstu spomenula, ali jesam u nekoliko ranijih, da sam u periodu svoje najteže krize otišla za Aleksinac i tamo boravila mesec dana. To je bio i početak mog oporavka. Pored svega navedenog u tekstu, ovo je jedan od najboljih saveta koji mogu dati svakom ko se suočava sa svojim kriznim periodom.
      Hvala što si me na isti podsetila.
      I još jednom, hvala što si se javila!
      Veliki pozdrav šaljem! ❤️

    2. P.S. I da, zaboravih da dodam, samo napred sa planovima! Sjajna je ideja da sebe obrazuješ u još jednom pogledu, osim onog koji se tiče studija. Svaki trud, svaki rad na sebi – donosi rezultate. Nikad ne zaboravi to!

  2. O ovoj temi bih mogla jako dugo i opširno da pričam i pišem, što ću možda i uraditi jednog dana. Moja kriza počela je u 28. godini, a bila je rezultat svega: velikih emotivnih trauma koje sam preživela zbog razvoda roditelja, kompleksa koje sam vukla ceo život, neodlučnosti šta i kako dalje (bila sam na 2. godini master programa u inostranstvu). Ništa mi u životu nije imalo smisla, ništa me nije ispunjavalo. Tražila sam se, ali nisam znala ko sam, niti ko želim da budem. Rastrzana između onoga što sam mislila da treba da budem i onoga što želim da budem, a ne umem. Plakala sam svaki dan. Otežavajuća okolnost je da sam bila u inostranstvu i da niko nije mogao da shvati na vreme da mi je potrebna pomoć. Kada sam shvatila da mi nema druge, pauzirala sam studije kako bih se vratila u Srbiju i krenula da se lečim. Klupko je krenulo da se odmotava. U osnovu su bili klinička depresija i anksioznost, pored njih još par drugih dijagnoza. Prvo mesec dana ležanja na Institutu za mentalno zdravlja, onda tri meseca dnevne bolnice. Broj loših dana je i dalje bio veći od dobrih dana. Padala sam i dizala se danima. Prvo sam uspela da spojim nedelju da ne zaplačem. Onda posle dužeg vremena sam uspela da spojim i mesec dana da ne zaplačem. I onda posle određenog vremena i dva meseca. I tako i više meseci. Od tada je prošlo 4 godine. Na terapiji sam bila donedavno, od više vrsta lekova 3 puta dnevno do jednog leka jednom dnevno. Sve što se desilo nije došlo pre noći, pa tako nije moglo ni da ode preko noći. Jako dugo sam imala samo jedan cilj, a to je da osetim radost, onu zdravu, bezazlenu radost, zadovoljstvo kada se bavim svakodnevnim stvarima. Da radim nešto što ima smisla za mene, da imam svoje male ciljeve i svoje male pobede. I tako mic po mic, do novog smisla, do novog saznanja o životu, o sebi. Kao što si ti rekla, borba nikad ne prestaje, ali tu je jasan cilj: život. Živeti, uživati, proživeti, doživeti. I kao što Mika Antić kaže: “Nije sve u svoje vreme, već sve u tvoje vreme”. I tako i biva. ❤️

    1. Draga Katarina,
      beskrajno hvala što si svoje iskustvo, tako otvoreno i bez ustezanja, podelila sa svima nama. Sigurna sam da će tvoj komentar biti mnogima od pomoći. Jer, kao što napisah u tekstu, sama spoznaja da nismo sami i da još neko bije sličnu bitku i da iz nje izlazi kao pobednik, znači neizmerno. Bravo za sve do sada postignuto! Za prihvatanje problema i suočavanje sa njim. Samo napred i bez osvrtanja!
      Najveći i najsrdačniji pozdrav šaljem! <3
      Brana

  3. Sjajan post i mogu reći da sam se našla na tom istom mestu kao i ti, ali sa 36 godina…
    Moja priča nije identična, svi smo imalo različite puteve, ali put do osvešćivanja sebe i onoga gde ćeš se i kada pronaći takođe je različit. Sa mojih 25 činilo mi se da sam na TOP OF THE World, međutim sad znam da je Univerzum imao boljli plan. Radi i upornost uvek daju rezultata!!!
    Hvala na ovako divnom tekstu, i nadam se da će mnogima koji ga budu pročitali, dati vetar i leđa i saznanje da nikad nije kasno!
    Gigi

    1. Draga Gigi,
      hvala veliko na divnim rečima!
      Neizmerno mi je drago da je post izazvao toliko reakcija i da iste i dalje ne prestaju.
      Kao što sam napomenula, kriza ne bira godina. Najčešća je u tom krhkom periodu kada više nismo klinci, ali nismo ni odrasli, ali istina je da pravila nema.
      Osim jednog, a ono glasi: nema predavanja.
      Hvala ti što si se javila!
      Želim sve najlepše!
      Srdačan pozdrav,
      Brana

  4. Brano, najlepsi i najbolji tekst do sada. A procitala sam ih – sve! Moram da ostavim komentar, iako nisam bila u istom problemu, suocavala sam se sa drugim, i tek skoro saznala da itekako nisam jedina. Zove se “impostor syndrome” i nisam pojma imala koliko je prisutan. Kao majka 3 dece, na doktorskim studijama, zena, drugarica, cerka i sve redom, uspela sam da ostvarim san, i da odem iz Srbije u inostranstvo i time pruzim bolju sansu za odrastanje svojoj deci. Sa svojih 38 godina, muzem i klincima od 1,2 i 7 godina, dosla sam u Bec i radim u struci (pri tom sam bibliotekar), i zaista sam sve u zivotu stekla svojim trudom i radom, ali se uopste nisam tako osecala. Osecala sam se da nisam to zasluzila, da je vise sreca odigrala nego moja sposobnost, da je svako postignuce u mom zivotu nesto sto apsolutno svako moze. A onda sam shvatila da nije tako. Jos uvek to pokusavam da shvatim, odnosno, pokusavam da na pravi nacin vrednujem sebe i sve sto sam ucinila. Hvala za tekst, zaista je lekovito otvoreno pricati i uvideti da i drugi imaju svoje “demone”.

    1. Draga Jelena,
      hvala tebi što si nam ukazala na još jedan tip krize. Nisam ranije čula za ovaj sindrom, ali nakon tvog komentara istražila sam malo ovu temu i po broju tekstova na koje sam naišla shvatila sam koliko je, kako si i sama navela, ovaj sindrom rasprostranjen. I ne čudi me da je tako. Vreme u kojem živimo nameće nam ove i slične sumnje. Neprekidno smo izloženi tekstovima i videima sa savetima kako da budemo bolji, produktivniji, efikasniji, uspešniji, kako da što bolje iskoristimo dan, kako da što lepše sredimo dom, kako da što bolje odgajamo svoju decu… Količina svih tih informacija može da utiče pozitivno i motivišuće, ali istina je da neretko sami sebi namećemo pritisak, nerealna očekivanja i zahteve. Perfekcionizam postaje hronična boljka, baš kao i nezadovoljstvo postignutim, bez obzira što mesta za nezadovoljstvo nema.
      Ja sam to primetila i kod sebe. Konkretno na polju produktivnosti. Sebe sam bombardovala videima na tu temu shvativši na kraju da mi više škode no prijaju, jer nikada nisam bila potpuno zadovoljna postignutim, a sve vreme je samo trebalo da slušam svoj organizam i da radim kada njemu prija i koliko njemu prija.
      Neverovatno je koliko su svi odgovori u nama, samo je potrebno da naučimo da ih čujemo.
      Veliki, najveći pozdrav za tebe i veliko hvala na javljanju!
      Brana

  5. Predivan, iskren tekst. Uspela si da sagledaš jednu naizgled negativnu pojavu sa pozitivnog aspekta.

    Ja sam se borila na razne načine sa ovim problemom. Kada mi se desi, jednostavno odlučim da mu “pokažem zube” i ne zovem nikoga u pomoć, iako je, naravno, dobro obavestiti bliske ljude o tome. Bilo je dana kada mi je izlazak na ulicu bio pakao, da ne pričam o vožnji prevozom ili autobusom, ali sam nekako uspevala sebe da nateram da sve te stvari radim i dalje, kao da ih se ne bojim.

    Zatim sam krenula u teretanu, smanjila broj obaveza, počela da izbegavam negativne ljude. Korak po korak, napadi su bili sve ređi.

    Mislim da je čovek sam sebi najveći prijatelj i neprijatelj i da u sebi samom mora da pronađe snagu da ovakve stvari prevaziđe. Prijatelji i porodica su tu samo kao dodatni oslonac.

    Hvala ti na ovom divnom tekstu. Nadam se da će ih u budućnosti biti više jer sam sigurna da se mnogo ljudi susreće sa problemom anksioznosti, a da to i ne zna. Pritom, kao što si i sama rekla, to nije nikakva tragedija i lako se može pobediti ako se prepozna.

    1. Draga Katarina,
      hvala tebi na komentaru punog ohrabrenja i motivacije.
      Bravo za to što nisi dozvolila da ti strah kontroliše život.
      Ko se sa tim nije susreo ne zna o kakvoj je borbi reč.
      Veliki pozdrav šaljem i veliko hvala na javljanju!
      Brana

  6. Trenutno se nalazim u tom periodu, sa sličnim simptomima. Mislim da je glavni problem što vas tada postane sramota da trazite pomoc, jer svi ocekuju da ste sa 25 samostalni, zar ne. Mnogo je tesko ubeđivati samog sebe da je to prolazno i da neće biti gore, da će da prodje kad tad, kad duboko u sebi ni sami ne možete da verujete u to.
    Dopustite ljudima koji vas vole da vam pomognu, jer ćete jedino tako zaista da odrastete i budete samostalni, samo je potrebno malo čekanja, al’ desiće se.
    Brano, hvala što postojiš, što shvatas da treba iskoristiti na ovaj nacin to što dopires do velikog broja ljudi. Zajedno smo jači.

    1. Draga Katarina,
      sramota kod mnogih ne prestaje ni sa pedeset godina.
      I da, to jeste glavni problem.
      Zato sam i odlučila da pišem na ovu i slične teme.
      Nema čega da nas bude sramota. Nema ni najmanjeg razloga za to.
      Svako ko misli drugačije ograničen je u svakom smislu i pogledu.
      Ako se problem ne smanjuje, molim te popričaj sa nekim stručnjakom. Mnogo će ti biti lakše. Nemoj da trpiš. Uhvati se u koštac. Ali ne sama. Već uz pomoć porodice, stručnjaka i lekova, ako su neophodni.
      Držim fige da što pre izađeš iz ove priče kao pobednik.
      Veliki pozdrav šaljem!
      Brana

  7. Čitam ovo u baš jednom lošem trenutku koji mi je pritisak podigao u tačku i koji me dovodi u neugodnu situaciju ako gledam iz finansijskog ugla. I jbt, lakše je fakat kad znaš da nisi sam, ovako crno na bijelo, iako kao puki realista znam da nisam jedina u ovakvim “cipelama”. Moja priča je malo neobičnija od većine onih koje pričaju lude 20-te. I znaš šta, upravo sam odlučila napisati knjigu o tome kako bi nekome učinila ovo što si upravo ti meni (da, imam materijala za cijelu knjigu). Osjećam neko olakšanje i ako to uspijem ovom knjigom priuštiti bar jednoj osobi, biću najsretnija na svijetu.
    Bila si moj pokretač da se upustim u blogerske vode još 2011.,a sada okidač ove odluke. Hvala ti na tome i računaj na poziv da budes moderatorica na promocijama moje knjige kad bude gotova.
    Šaljem najjači zagrljaj iz Tuzle. ❤️

    1. Draga Damira,
      neizmerno mi je drago da je ovaj post tako motivišuće uticao na tebe!
      Bravo!!! Samo napred!
      Imaš svu moju podršku. Piši. Prebaci sve na papir. Pomozi sebi, ali i drugima.
      I imaš moje obećanje da ću biti na promociji tvoje knjige!
      Do tada, srdačan pozdrav šaljem i neka se samo nižu redovi! 🙂
      Brana

  8. Bravo Brano! Ja san tu krizu prolazila u slicnin godinama, usled emotivnog sloma i saznanja da sam godinama u istoj tapkala. Zavrsila faks ali nemam posao, u maloj sredini ipak bodes oci iako te to pre nije doticalo… Ma jedan pakao, vezbanje, vezbanje i samo vezbanje, jeste da sam izgledal najbolje nego ikada ali sam se osecala toliko lose da ne bih vise pozelela taj entuzijazam za vezbanjem. Godine su prolazile a ja evotivno bila neispunjena, gubila poslove koje sam dobijala, zivela u drugom gradu… Ali sam naucila mnogo o sebi, naucila sam da uzivam sama sa sobom, da setam sama, pijem kafu sama i tako prevazisla svoje strahove, strepnje. Sada kada sam najsrecnija u zivotu i setim se tog perioda samo pomislim na mrak ali sam i ponosan sto sam iz njega izasla.

    1. Draga Ivana,
      upravo tako – krize nas nauče o mnogo čemu, a najviše o nama samima.
      Veliki pozdrav šaljem i želim da se nikada više na vrati taj mrak!
      Brana

  9. Evo me u 25. i ne znam ni gdje trebam ni sta trebam ni zasto.
    Često se osjećam previše rastrzano, kao da se previše očekuje od mene i da mi se nameću određene stvari koje ne želim i koje nisu dio mene. Pronašla sam se u ovom tekstu i hvala ti za to, uvijek mislim da me niko ne razumije i da to nemam šta ni dijeliti, jer (je li) niko me neće razumjeti..

    1. Ja se uvek vodim onom: ako se tako osećam, onda ima razloga za to.
      Rekla bih ta da ne slušaš nikog osim sebe. Sutra neće ti drugi živeti tvoj život, već samo i isključivo ti. Misli o tome. I ne daj na sebe, svoju ličnost i odluke.
      Držim fige!
      Veliki pozdrav,
      Brana

  10. Hvala Brano na ovako divnom tekstu, i iskreno malo mi je laske jer znam da se to ne desava samo meni i da je na neki nacin normalna i uobicajena stvar u tim godinama. Ja imam 23 i vec vise od godinu dana me muci ta misao kako nisam dovoljno postigla, nisam dovoljno dobra, i da, iako vezbam i izgledam dobro ne osecam se tako kako izgledam cak i nemam dovoljno samopouzdanja. Na za rsnoj sam godini studija i imam planove i ciljeve ali ima i dobrih i losih perioda. Hvala i svim devojkama koje su ostavile komentar, znaci da se mnoge devojke danas u Srbiji pronalaze u toj “krizi dvadeset pete”, i znaci da nismo same i da cemo, nadam se, uspesno prebroditi taj period i izaci jace nego ikad.

    1. Draga Tedoroa,
      nema na čemu. Ako je ovaj post iole pomogao, onda sam ja najsrećnija.
      I nemoj da se nadaš da ćeš prebroditi ovaj period, već budu ubeđena u to.
      Samu sebe hrabri i motiviši.
      I nikako nisi usamljena. Ako samo malo progovoriš o svom problemu, videćeš koliko ljudi u tvojoj okolini bije sličnu bitku.
      Samo napred i samo hrabro!
      Veliki pozdrav i gomilu pozitivne energije šaljem!
      Brana

  11. Lepo si napisala da kriza nije vezana za godine. Nekoga drmne u 25, nekog kasnije, mnogi i ne osete da su “u bedaku” kako obicno kazu deca. Vecinom su te krize uzrokovane emotivnim stanjem ( obicno je to ta varnica koja pali ) ili nekom vrstom materijalnog stanja, gubitka nekog dragog….. i to pocinje da se gomila. Coveku se u tom momentu ucini da je u celiji. Da je sam, odbacen, izolovan, nepozeljan…… a u stvari sam je sebi i tezak i dosadan i besan i nezadovoljan…. i svasta nesto.
    Voljom se sve postize. Treningom volje, mozda je bolje reci.
    Ali, hajde sada da pitamo nase bake i jos neke druge bake…. da li su njihove majke vodile “brigu” da li im je dete u pubertetu!! Da li je raskinula sa deckom ….
    Doslo je do novih tendenicija, mnogo se brzo zivi. Sada su bitne neke nove stvari, sada se trosite da se dokazete sefu, poslodavcu, drugarici, ….. Novi sistemi vrednosti su zamenili nekadasnje uvrezeno verovanje u lepo, kulturno, porodicno, drugarsko, poslovno ….. stavka solidarnost je izbrisana iz recnika.
    Pozdrav od jedne punoletne gospodje.

    1. Draga Milka,
      Ima mnogo istine u vašim rečima. Međutim, mislim da su i nekad postojale sumnje, dileme, krize i borbe, ali se ćutalo. Imati bilo kakve psihičke probelem bilo je nedopustivo.
      Istina, današnji tempo življenja i sve sa čime se suočavamo (o čemu sam pisala u jednom od prethodnih komentara) podstiču probleme ove vrste, ali makar su se stvari promenile u vezi sa mentalnom higijenom. A ja to mogu da uporedim, jer moji problemi ne datiraju od juče. Ja se od svoje trinaeste godine borim sa anksioznim poremećajem. Dakle, skoro dvadeset godina. Mnogo toga se promenilo u ove dve decenije i mogu slobodno da kažem da je stanje po pitanju mentalne higijene i odnosa prema psihičkom zdravlju danas mnogo bolje no pre dvadeset godina. ”Ćuti, nemoj da se čuje” filozofija i dalje postoji, ali u manjoj meri no pre i to je ono što smatram da je najvažnije u ovoj priči. Konačno smo progovorili i konačno nismo po defaultu ludi jer idemo kod psihijatra.
      Hvala veliko što ste se javili.
      Srdačan pozdrav šaljem,
      Brana

    1. Ova poslednja rečenica – najtačniji opis nastanka ovog posta.
      Hvala veliko na lepim rečima!
      Srdačan pozdrav šaljem,
      Brana

  12. Draga koleginice, dešava mi se to sada. Sa 33. Za sada toliko, a kada dođem do epiloga krizne 33, stići će i detalji. Možda baš u ovakvoj formi, a ti ćeš u uvodu biti navedena kao značajna inspiracija. Što i jesi. Hvala.

    1. Samo hrabro i bez povlačenja!
      I nemoj trpeti, već popričaj sa stručnjakom. Mnogo će biti lakše i brže, veruj mi.
      Držim fige i nadam se tom postu čim pre!
      Veeeeliki pozdrav šaljem!
      Brana

  13. Ucinilo mi se da sam pola ovog teksta napisala negde i sama, a onda se setih, pa da, eno ga u mom dnevniku iz 2014! Doduse, tada sam ima 24, ali neverovatno slicna prica u skoro istim godinama se desila i meni. Raskid veze koja je zapocela u srednjoj skoli, zavrsetak mastera, nesigurnost oko svega u zivotu, dobar djak koji je odjednom ostao bez obaveza i znanja kako da popuni to silno slobodno vreme, u sta se naravno ugurala blaga depresija… Potpuno isto, osecala sam se starom da ista zapocnem u cak 24-oj godini zivota, imajuci neku pogresnu svest da su svi ljudi koji znaju gde ce zapoceli svoje puteve sa 18.
    Srecom, naredne godine sam upisala doktorske studije, 2016. sam osnovala online casopis KUS! koji me je izlecio daleko vise od fakulteta, a desavalo se i da tako “matora” i “sjebana” (izvinjavam se na izrazu ali to je bio moj glavni auto-epitet tih dana) upoznam neke fine decake. Sada imam 28 i osecam se daleko bolje, stabilnije, sigurnije, pa cak i zivlje i veselije nego sa 24, a objektivno gledajuci i deblja sam i “ruznija” nego tada! 😀 Takodje sam letos imala prilike da cujem slicne recenice od jednog momka kome je desetak dana od tog razgovora sledio 25. rodjendan. Na malo manje elokventan nacin prepricala sam mu sve ovo sto si ti Brana iznela u tekstu.
    Tek sad uvidjam da je ta jos uvek naucno nedefinisana kriza 25 siroko rasprostranjena pojava i da se mozda granica lomljenja pomerila vremenom sa 18. na 25, verovatno i zato sto su to danas godine kada se zavrsava fakultet i kada se krece u “pravi zivot”. Takodje mislim da o ovome treba jos pisati, ako ni zbog cega drugog onda da se novi dvadesetpetogodisnjaci ne osete prepadnutim i usamljenim kada ih 25-a doceka iza ugla. Postoji i neka pesma “Poludim li u 25…” Nemojte! Samo disite duboko i sacekajte sledecu godinu! 😉

    1. Draga Jovana,
      hvala veliko na ovako lepo ispisanom komentaru.
      Tek nakon što sam napisala ovaj post, neke od čitateljki na Instagramu su mi skrenule pažnju na pojam ”quarter life crisis”. I da, to je upravo ovo o čemu mi ovde pričamo. Ali eto, činjenica da kod nas taj pojam nikad nije preveden, niti da se o njemu detaljnije polemisalo opet govori u prilog toma koliko smo bili zatvoreni za ove teme.
      Zato je vreme da menjamo stvari.
      Svi zajedno!
      Hvala ti što si se javila i što si deo ove male, ali značajne borbe!
      Veliki pozdrav šaljem,
      Brana

  14. Prolazila sam više puta kroz ovakve i mnogo jače krize ali sam ih gurala pod tepih i mislila da sam neuništiva. Ali sada sa 35 me je sve stiglo i udara sve jače. Okidač je bila operacija sa koje sam pobegla pre nekoliko meseci i generalno zdravstveni problem koji imam dovodi do takvog stanja. Psihijatar mi je dijagnostikovao da sam u depresiji ali sam i kod njega prestala da idem… Jednostavno nemam odgovor ni na jedno svoje pitanje.

    1. Draga Jelena,
      molim te, onako prijateljski iako se nikada nismo srele, da nastaviš da odlaziš kod psihijatra. Ako ti pomenuti nije odgovarao, pronađi nekog drugog. Ako ti ni sledeći ne odgovara, pronađi trećeg. Ne smeš da se prepustiš tom talasu. Moraš mu se suprostaviti.
      Nemoj stvari shvatati olako.
      Pričaj sa porodicom, prijateljima, ali i stručnjakom. Obavezno.
      Držim palčeve i nadam se da ćeš me poslušati.
      Veliki pozdrav šaljem!!!
      Brana

  15. Ah, sve ove stvari zvuce tako poznato, panicni poremecaj koji je ocigledno imao okidac u generalnom nezadovoljstvu. Los odabir faksa, godine provedene u nekoj tuzi za proslim danima, strahom od odrastanja, strahom da li je duga emotivna veza ona prava. Mislis da nisi ispunio svoja ocekivanja, niti svojih bliskih ljudi, suocavas se cesce sa smrcu i pocinjes da razmisljas o tome na drugi nacin. Tvoj zivot nije bajka kakvu si zamisljala kao devojcica, snovi su se negde zagubili, svet se brzo menja u nekom ne bas boljem pravcu, ljudi su otudjeniji i sve izgleda kao da nema smisla. Svako ima neki svoj okidac, meni je to bila projekcija na bolesti i strah od veceri i novog napada. Prepoznala sam te simptome brzo, dosta razgovarala sa okolinom i shvatila da mi nijedan lek niti doktor nece pomoci, dok ne rascistim sama sa sobom, ne pokrenem se i ne promenim stanje uma. Tj vratim ga na staro. Cak i sitne navike i svakodnevni izbori imaju u nasim zivotima veliki uticaj na rezultat i kvalitetniji zivot. Vratila sam se na fakultet kako bih ga zavrsila, zelela sam to da uradim zbog sebe i ponovo sam dobila zelju za ucenjem, krenula sam na jogu, krenula sam da istrazujem meditacije i vezbe disanja, resila da promenim posao i promenila ga i vremenom, napadi su nestajali, a ja sam bivala sve srecnija i sa vise energije. Shvatila sam da nema previse smisla razmisljati o proslosti ili buducnosti, vec nauciti da prigrlis srecu danasnjice i tako isto je delis sa ostatkom sveta. Svet je lep, ne dopustite da lose stvari ili losi ljudi preovladaju vasim umom. Smejte se, volite, sirite pozitivnost, pomozite drugima, skuvajte nesto novo, otputujte barem 50 km dalje nekad, procitajte knjigu koja nije poznatog zanra, izadjite u prirodu, nahranite napustene zivotinje, zovite nekoga koga niste dugo culi, nadjite vremena za sve one obecane kafe, necete verovati koliko su vam se neki stari prijatelji promenili. A tebi, autorko teksta, hvala na ovom dodatnom osecaju zadovoljstva i sto siris svoju energiju sa ostalima. Ti si jedna od tih pozitivnih stvari ovoga sveta

    1. Neizmerno hvala na ovakvom komentaru, rečima iz njegovog poslednjeg dela i svim savetima koje si podelila. Izuzetni su. I tako istiniti.
      Ne znate koliko mi je drago što je ovaj post izazvao ovakve vaše reakcije i što znam da samo vaši komentari mogu biti mnogo od pomoći svakome ko ih pročita.
      Veliki, najveći pozdrav i još jednom: veliko hvala!
      Brana

  16. Ovo se dešava sve većem broju mladih u Srbiji. Zato prema poslednjem istraživanju svaki treći student razmišlja da ode iz države. Što se tiče studije, retko kada se čuje da su studije zadovoljile očekivanja. Mislim da je jedan od razloga što je visoko obrazovanje poslao biznis gde se vrte ogromne pare. Zbog toga profesori beogradskog Univerziteta (pogotovo na fakultetima društvenih nauka) mesečno imaju platu 3000 evra pored toga imaju još druge funkcije zbog kojih ne mogu da se posvate svom primarnom poslu.

    1. Dragi Stefane,
      ma koliko situacija u Srbiji nije sjajna, zaista mislim da se ne može na nju svaliti sva krivica.
      Ako ćemo da se vodimo istraživanjima u vezi sa psihičkim zdravljem, ona nikako nisu na strani razvijenijih država. Ovo je tema koja nema političku, nacionaln niti bilo koju sličnu pozadinu, tako da je zaista ne bih širila u tom smeru. Posebno što sam se ja sa svojim problemom prvi put suočila sa trinaest, kada sigurno nisam razmišljala o visini plate, kvalitetu studija i egzistenciji.
      Svakako ti hvala na javljanju.
      Srdačan pozdrav,
      Brana

  17. Brano, tako je divno čuti da si sve to prošla i stigla do danas.. danas kada si postigla dosta toga i kda si jača ‘sa strahovima na zadnjem sedištu’. Divno mi je to.. jer kada to čujem, znam da kriza dođe i koliko god dugo da me trese i traje-dolazi nova svetlost.
    Divna divine si!
    Hvala!

    1. Hvala! Mnogo, mnogo hvala!
      Neopisivo mi je drago kada vidim da je post postigao cilj zbog kojeg je i pisan – da vam makar malo olakša i najavi tu svetlost koju spominješ.
      Veeeeeeliki pozdrav šaljem!!!
      Brana

  18. Kakav tekst, draga Brano! Bravo! Dok sam čitala imala sam želju da ti napišem kako sam se pronašla u ovome i poziv da podelimo i mi naše priče baš me je obradovao.
    Ja za 15 dana treba da napunim 25 godina, a moja kriza mislim da je počela da se razrešava, tačnije sigurna sam! Za razliku od tvoje situacije, ja svoje krize nisam bila potpuno svesna, potiskivala sam činjenicu da stojim u mestu, a u podsvesti mi je ta ista činjenica bila prisutna bukvalno non-stop. Kao što rekoh ja uskoro punim 25, a fakultet nažalost još uvek nisam završila ( i to osnovne studije), a do skoro nisam imala ni posao, i to ne neki ozbiljan i u struci za koju se školujem, nego nisam imala ni dana radnog iskustva! Budući da sam se jako mučila sa studijama još od prve godine i da ih još nisam ni završila ja nisam imala nikakvo samopouzdanje nikada na tom poslovnom planu te otuda to nemanje iskustva. Pored toga, i ja imam problem sa aknsioznošću, ali i asocijalnošću ( nemam mnogo prijatelja otkako se osećam tako kako se osećam i teško se povezujem sa ljudima iako mi ranije to nije bio problem, već suprotno, bila sam baš društvena). Inače, ja sam shvatila da patim od anksioznost upravo preko tebe, čitajući i slušajući o tome od tebe zazvučalo mi je poznato i onda sam istraživala i shvatila da imam taj problem. Moja anksioznost nije na tom nivou kao što je bila tvoja kako si opisala, ali imam elemenata, a moj ogromni strah od pasa mnogo joj pomaže. Kao što rekoh, ja sam svoju krizu potiskivala, srećom potiskivala sam je dobrim stvarima u svom životu (okretala sam se njima zanemarujući ono što ne valja), a to je moja petogodišnja veza, moj dečko koji me gura napred i koji se na sve načine trudio da me pokrene. Moj najveći problem je to što sam u tu krizu upadala lagano, vremenom, tačnije onako kako sam bivala svesna da se približavam famoznoj 25oj, a ne zbog nekog konkretnog događaja, i baš zbog toga sam je poricala. Ali da ne dužim, pre oko 2 meseca meni se pružila prilika za jedan poslić i to u struci, dečko me je pogurao da ga prihvatim iako sam se neizmerno plašila. Kada sam pristala, srećom nije više bilo mogućnosti da se povučem jer sam takva da je obaveza koju osećam kada nekome dam reč jača od svih kriza. Od tada se dosta toga promenilo, rešila sam prosto da se pokrenem kad sam već dobila šansu. Promena je za sada najjača u mojoj glavi, ali upravo tu, dok smo sami u svojim mislima, i problem je najveći i izgleda nerešivo. Ali znam da je ovo tek početak i da moram da nastavim da se borim sa sobom, kao i svi mi. Brano, hvala na prilici da progovorim o svojoj krizi makar i ovako!

    1. Draga Kaća,
      hvala tebi što si odlučila da o njoj pišeš.
      I sama ta činjenica je dokaz da si mnogo jača no što si bila!
      Bravo za promenu koju si napravila u svojoj glavi. Od nje se i kreće!
      I veliko bravo za dečka! Emotivni partneri umeju da budu vrlo važni za ljude koji se bore sa anksioznošću. I kod mene je to bio slučaj. Veza sa Nikolom mi je postepeno vraćala samopouzdanje koje anksioznost drastično umanjuje. I ne, ne pričam o samopouzdanju koje se tiče našeg izgleda i spoljašnosti, već o onom daleko bitnijem, unutrašnjem samopouzdanju koje ti daje snage da se boriš sa svakodnevnicom onda kada nije idealna.
      Samo hrabro u nove pobede i nove promene!
      Veliki pozdrav!
      Brana

  19. Draga Brano, hvala ti na ovom tekstu! Puno, puno hvala!
    Knjiga Zbogom panici već čeka na to da je pročitam, još kada si je pre par meseci preporučila, ali ne mogu sama sebi da nađem, a i ne treba, opravdanje zašto se to već nije dogodilo.

    2018-ta je definitivno najgora godina za mene do sada. Ove 22/23 godine su godine kada sam zapala u krizu iz koje i dalje ne mogu da se iščupam.
    Do marta ove godine sam bila na programu razmene studenata u trajanju od šest meseci, i sve je počelo zdravstvenim problemima koje sam imala kada sam se vratila. Brojne analize kod lekara, i niko ne može da utvrdi zašto se ne osećam dobro.
    Tada počinje strah od smrti, koji je danas nešto blaži, ali mi je do oktobra meseca zadavao probleme tolike da celo proleće i leto nisam izlazila iz kuće, jer ne želim da umrem napolju. To sam posebno povezivala sa ulaskom u gradski prevoz, i pri svakom pokušaju da negde odem sam posle par stanice odustajala jer sam osećala kako gubim dodir sa telom i kako ću pasti u nesvest i umreti.
    Pre mesec dana, dečko raskine četvorogodišnju vezu (ona prosuta čaša po stolu -e to sam sada ja), iz više razloga (da spomenem da recimo nisam prespavala kod njega od kada je krenula moja kriza – jer je moj strah od smrti bio posebno jak i uveče, mislila sam da se neću probuditi kada se uspavam), ali glavni faktor je to što nemam izraženo interesovanje prema nečemu što me baš zanima čime želim da se bavim i o čemu želim da učim i da pričam strastveno. Da ne kažem da sam mu postala dosadna za razgovor.I iako je to tačno, to me je razbilo. Ispisala sam se sa jednog fakulteta da bih se pronašla, što se nije desilo, i na kraju upisala Visoku školu koju završavam ove godine u roku ali to nije to. I dalje ne mogu da pronađem tu jednu strast koja me drži, nešto čime zaista želim da se bavim. Uopšte ne znam ko sam i šta sam.
    Ali sam ti neizmerno zahvalna na ovom tekstu.
    Jer želim da mi bude bolje i mislim da je svaki milimetar promene odličan znak. Mic po mic.

    Želim da do kraja ove godine počnem da radim na tome da mi bude bolje. Iako i dalje ne znam kako, znam da moram da pronađem način.

    1. Draga A,
      najpre hoću da znaš da je strah od smrti jedan od najprisutnijih strahova kod anksioznih osoba. U knjizi ”Zbogom panici” taj momenat je vrlo lepo objašnjen.
      Zato bih ti najpre savetovala da odmah, čim pre, pročitaš knjigu. U njoj je sve rečeno.
      Ti si se prepustila strahu i on ti kontroliše život.
      To moraš da obustaviš. Moraš popričati sa stručnjakom. Nemoj da se plašiš toga. Nećeš verovati koliko će ti samo jedan razgovor prijati. Ukoliko ti prepiše terapiju, drži je se.
      Za mesec dana tvoj život može da bude za 50% bolji no što je sada.
      Ti si se samo previše povinovala strahu. Baš kao i ja te 2012. godine. Moraš da mu kažeš: ”Kraj!”. Zapravo, moraš da mu pokažeš kako ti nije više tako važan. Neka ga. Neka se desi napad. Neka te oblije znoj. Neka lupa srca. Jedno zapamti: ništa, ali ništa ne može da ti se desi. Napad nije ništa drugo do jak strah, a od straha se ne umire, zar ne?
      Molim te poslušaj me jer u tvojim rečima odlično prepoznajem sebe.
      Samo hrabro i nema povlačenja!
      Držim fige!!!
      Brana

  20. I meni se to desilo, ali u 29 godini i još uvek mislim da nije rešena. Nakon 6 godina dobila sam otkaz na jednoj državnoj visokoškolskoj ustanovi gde sam radila kao asistentkinja, jer su na moje mesto zaposlili ćerku pokrajinskog sekretara, koja je 4 godine mlađa, a koja je završila privatni fakultet, a ja koja sam završila državni fakultet sa 9,74 i bila predložena za najboljeg studenta Univerziteta ostala sam bez posla. Najgore je što ne možeš da utičeš na truo sistem.

    1. Draga Dano,
      znam da nisi tražila savet, ali ja ću se usuditi da ga napišem: razumem da boli nepravda, ali moraš dalje. Truo sistem ili ne, ti ne smeš da dozvoliš da ti zbog njega i život truli.
      Imaš znanje, radnu naviku, komp, internet konekciju.
      Veruj mi, ništa ti više ne treba.
      Prilike su tu, ispred tebe, samo malo proširi svoje poslovne vidike.
      Srećno!!!
      Brana

  21. Pošla sam da pročitam tekst kao i uvek, i još u glavi imam da sam daleko od 25. , nije ovo tekst za mene i onda uvidim suprotno.
    Naime, sa nekih 22-3 god.mi se desila prva kriza zbog fakulteta, shvatila sam da time ne želim da se bavim kad završim i da sam oduvek htela nešto drugo, a nisam imala hrabrosti da pokušam jer sam, iako odličan i vredan djak oduvek, bila užasno nesigurna. Nikad sebi dovoljno dobra, nikad uspešna, nikad lepa… Ma šta mi drugi pričali, nije vredelo.
    Onda se u celom tom nezadovoljstvu desio i zdravstveni problem, pa porodični, i vrtela sam se u krug rešavajući to, nemoćna da promenim nešto kod sebe.
    Kad se sve to sredilo, imala sam već 26. Gde ću i šta u tim godinama, nigde nisam prispela… Da, u medjuvremenu zbog svih problema sam raskinula i dugogodišnju vezu, koja je i onako bila loša po mene, i bar sam to uvidela, bio je kakav- takav napredak.
    Gde dalje? Moji su insistirali da završim fakultet, pa posle da radim šta god hoću, učim šta god hoću… Nedovoljno snažna da se oduprem i izborim za svoje želje to sam i uradila. Nastavila studije na kojima sam bila značajno odmakla, tj.bila relativno blizu diplome. I opet se gušila, bila nesrećna, nesigurnost se vratila u svom najjačem obliku.
    I onda se desila još jedna porodična katastrofa. Brat je zapao u zdravstvene probleme, psihičke i tu kreće borba za njega. Zapostavila sam svaki trenutak svog života kako bih njemu pomogla. Došli smo do dijagnoze bipolarnog poremećaja. Pakao i za tu osobu i za porodicu. I onda traženje dobrog lekara, prave terapije, suočavanje sa nečim što nisi mogao da zamisliš ni u najgorem snu.
    I došla sam tako do 28, borba je i dalje trajala, ja očajna, bez ičega, nikad neuspešnija, jedino me držalo to da brat ide na bolje i da trebam njemu, mami i tati.
    Tad sam upoznala i dečka, sadašnjeg supruga. On u nekoj svojoj životnoj priči i prekretnici, ja u svom potonuću, kako sam to videla. I krećemo skupa od nule, tj. iz minusa. Ja sam njemu bila podsticaj, on meni.
    Borimo se s bolešću mog brata, onda se dešava bolest njegovog tate, onda dečko napušta posao i rešava da krene privatno, uz moj podsticaj i nagovor. I sama sam imala ideju da krenem privatno, da radim ono što sam želela oduvek, a nisam ranije imala hrabrosti za to, bila nesigurna, i kad god bih nekome pomenula šta želim da radim čula bih rečenicu da se ne zanosim.
    Dečko je u medjuvremenu razradio posao, ja sam krenula da učim i tražim način da razradim moj posao, opet imala zdravstveni problem koji me ponovo udaljio od svega, ali sam ga prevazišla i evo došla u 37, i kako se osećam… Loše. Gde sam poslovno- na početku. Privatno sam dobro, suprug me podržava, njegov posao dobro ide, brat je konačno dobro, ja zdravstveno dobro, ali posao nikako da se makne s mrtve tačke i to me ubija. Padne mi na pamet da odustanem, onda me muž, roditelji “kritikuju” i ne dozvoljavaju, teraju me da istrajem i dodjem do onog što sam želela- da radim dizajn enterijera.
    Da, tekst nije bio za mene. Do 25. sam mislila biću samostalna, sa diplomom u rukama, poslom, imala sam već stan, kola, ali život je imao gomilu svojih planova i prepreka. I svaki početak iznova je bio sve teži. Ja sam sad u 37., a opet sam na nekom uslovno rečeno početku. I znam da moram da istrajem, a opet sam i umorna i plašim se novog neuspeha i novih prepreka.

    1. Draga Marija,
      veliko ti hvala što si ovako detaljno sa svima nama podelila svoju priču.
      Ja bih ti samo rekla da to što si u 37. godini ne znača ama baš ništa.
      U to najpre moraš sebe da ubediš. Godine su samo brojka. Ništa više.
      Ako osećaš strast i ljubav prema nečemu, ganjaj to. Ako ne ide – promeni pristup.
      Ali zaboravi na godine. One su samo nametnuta, nepravedna kategorizacija koja je posebno surova prema ženama.
      Dok god mi dozvoljavamo da tako bude.
      Nemoj dozvoljavati.
      Jednostavno je, zapravo.
      I nema razloga za strah. Nakon svega što si opisala meni je samo jasno da si ti jaka žena koja može mnogo toga, zato ne vidim potrebu za strahom.
      Samo napred!!!
      Držim palčeve!!!
      Brana

  22. Draga Brano,
    Hvala ti na ovom tekstu i tome sto otvoreno pričaš na tu temu. Ti si jedna od retkih blogerki koja nije isfolirana i zaista voli svoju publiku. I ja sam se, kao i mnogi pronašla u ovom tekstu.

    Naime, ja sam tu krizu najpre imala sa 19. Nakon sto sam ostala bez porodice, kao student industrijskog dizajna koji je počeo da sumnja u sebe i svoje sposobnosti i uz sve to u jednoj krajnje zbunjujucoj ozbiljnoj vezi počela je anksioznost i panicni napadi. 3 meseca sam lecena u dnevnoj bolnici gde su me naučili da samo otvorenom pričom o tome i suocavanjem sa istim mogu to pobediti i da je to sasvim normalna pojava usred velike količine stresa. Kao sto i imuni sistem slabi pa dobijamo prehladu, tako i nervni sistem slabi i javlja se ansioznost. Uspela sam sam da se izborim sa tim problemima i da volim sebe. Završila sam fakultet među najboljima u klasi i ostala kao asistent profesora a ubrzo i radila u struci u sjajnoj firmi i izašla iz svoje zbunjujuće veze, a onda i resila da ostavim sve i pratim svoje snove da obidjem ceo svet! Odjednom sam postala stjuardesa na bliskom istoku koja zarađuje dotad meni nezamislive svote novca i konstanto je okružena glamurom na svakom koraku… Mogla sam sebi sve da priuštim, videla sam skoro ceo svet i život je bio jedna velika svetlucava žurka… Svi su gledajući moje fotke sa putovanja i izlazaka na Bliskom Istoku mislili da imam život iz snova i da sam uspela u životu, ali niko ne zna koliko je to tužan i usamljen život i pod kakvim pravilima mi živimo tamo. Okruženje je zapravo bilo pogubno i sve je lažno, od glamuroznih hotela do osmeha i fotografija i neuspelih pokušaja veza… Izdržala sam 4 godine tamo i potpuno sam izgubila sebe. Potpuno mi se poremetio sistem vrednosti usled silnog nemorala i više nisam znala ni ko sam ni gde bih otišla, samo da sam strasno nesrećna… Najzad sam se vratila u Srbiju ove godine sa pozamasnom ušteđevinom ali me je samo sačekala nova kriza, kriza dvadeset sedme. Sada se osećam kao da krećem od nule i potpuno sam izgubila dodir sa svojom prethodnom karijerom. Ne znam gde bih, ne znam šta bih i iako bih svasta mogla da pokrenem sa novcem koji sam stvorila nemam ni ideju ni petlju da rizikujem. A nekada sam bila neustrašiva devojka koja nosi kobre oko vrata i šeta leoparde u savani… Sada sam srećno zaljubljeni nezaposleni industrijski dizajner koji dane provodi u kući i muči se da nađe posao pa se i anksioznost malo malo pojavljuje, iako mi se nije dešavalo od te 19te. I nekako me je sramota biti nezaposlen pred svetom kad već vazim za tako sposobnu i uspešnu devojku i sve se više zatvaram u sebe… I drago mi je kad pročitam ovako nešto jer me podsetis da samo treba biti nežan prema sebi i dati malo vremena, da bolja vremena čekaju svakog ko se izbori sa krizom. A da godine nisu bitne.
    Hvala ti još jednom i veliki pozdrav,
    Dea

    1. Draga Dejana,
      hvala tebi što si ispisala svoju priču.
      Drago mi je da te je post podsetio da treba da budeš blaga prema sebi, jer mislim da si prestroga.
      Baš kao što sam i ja bila.
      Sve što bih ti rekla, napisala sam gore u postu.
      Kod mene su bile master studije, kod tebe posao… Ali to je taj šablon…
      Zato, samo hrabro! Sigurna sam da ćeš ti naći pravi izlaz iz ovog perioda!
      Šaljem pregršt pozitivne energije!!!
      Brana

  23. Svaka cast Brano, ti zaista umijes da pogodis u srz. Mislim da svi prolazimo kroz neku krizu, manju, vecu, skriveniju, otvoreniju. Vecina ljudi krije svoje probleme i predstavlja idilicne i savrsene zivote na drustvenim mrezama i zaista mislim da to jako puno utice na sve one koji misle da nemaju takav zivot da se osjecaju lose.
    Ja sam u 28oj pocela vise da gledam sebe i slusam svoj organizam, sto je najtoplija preporuka svima. Iako sam udata i zavrsila fakultet i radim, uvijek postoji pitanje da li je to sto radite ispravno. Da li se bas time zelite baviti? Mislim da se ovo pitanje najvise postavlja zbog finansija, ukoliko ste se skolovali az nesto i kad to volite, a niste dovoljno placeni za to dzaba sve.
    Ja nisam upratila da li si ti objavila tekst o strahu od letenja i kako si ga prebrodila? Ja uistinu zelim da letim i da putujem, ali se plasim visine i kad pomislim na avion dodje mi lose.
    Veliki poljubac za tebe :*

  24. Draga Brano,
    hvala ti ! Nemam običaj da ostavljam komentare, ali upravo ovakve razgovore vodim sa svojim prijateljima i jednog jutra mi je drugarica poslala tvoj tekst. Više puta sam ga pročitala. Ovog oktobra sam napunila 25. i kao da se sa tom brojkom probudila lavina strahova, koji prethodnih godina nisu bili prisutni. Odjednom nekoliko preostalih ispita na studijama Psihologije deluju kao bauk, veza u kojoj sam na prekretnici šta ću dalje i samo donošenje odluke stvara ogroman teret. I da i ja sam govorila da ću se sa 25. udati kao mama, i da ću do 25. godine završiti ,,uveliko’ studije i sve to nije bio neki problem do ovog 27. oktobra kad se prvi put nisam obradovala rodjendanu, kome svake godine pridajem velikiiii značaj. Misli koje su prolazile su bile vrlo ,,inspirativne”. Već sam se videla u budućnosti kako sa 30. godina nisam jos uvek završila preostalih nekoliko ispita, kako nisam našla ,,srodnu’ dušu i kako nemam izgradjen put u karijeri koju toliko želim. Imam osećaj da sam sve rokove ,,probila” i da su preostalih 5 godina do te tridesete koja se u mojoj glavi bliži ogromna lutrija….. I tako imala sam potrebu da kažem da me tvoj tekst jako postakao da se podignem i da prosto odlučim da ove godine prihvatim da je ok da ne znam šta želim, da je ok da još uvek studiram i da je ok da dam sebi jedno parče vremena u kojem pravim dobar start za dalje. Najlepše godine tek slede. I za kraj, s obzirom da sam i na edukaciji na Geštalt psihoterapiji, iznela sam na grupi tvoj naslov ,,kriza 25e” i iznela to kao kao nešto u čemu sam trenutno i sa čim sam došla tog dana. Moji sagovornici su bili stariji od 30. Jako uspešni, ostvareni i zadovoljni. Setili su se svojih dvadeset petih i samo rekli : ,,Bice sve OK!’ Poverovala sam im ! 🙂

  25. Ja sam dosao do jedne takve faze, gde sa 25 godina nemam pojma kako cu da radim u struci koju sam izabrao (programiranje), imam 5 ispita do kraja koja ne znam ni kako da dam. Ne znam da li je kasno u 26 preci na drugi smer fakulteta, ili je bolje da uzmem i prekvalifikujem se za nesto (npr medicinski tehnicar). Svestan sam da verovatno nikad u zivotu necu biti srecan , jer nisam slusao svoje srce nego sam isao tamo gde je profitabilnije, ali mora se dalje. Para imam da zapocnem i nove studije, ali ko ce da me izdrzava, gde da zaradim za zivot. Razmisljao sam da se ubijem ali eto ipak guram po malo dalje. Boli me mnogo to sto imam gimnaziju (doduse matematicku gimnaziju) jer sa njom nisam kvalifikovan ni za jedan posao. Ne vidim sebe u ovom poslu, mada mozda se i trudim dovoljno… Nazalost sam sam kriv, odredjene ispite vucem vec 4 godine…Pritom sve vise mi se mota u glavi to da u ovoj struci retko ko opstaje posle 40. godine. Pa pitam se sve vise sta cu raditi od 40. do 65 u it svetu koji se toliko brzo menja. Imam veliki strah od struke, ne znam kako cu to da prebrodim, ali nadam se da ce biti bolje.Bilo bi kul da budem profesor u skoli, to bi bio najbolji rasplet, ali moram videti da li uopste mogu polagati taj ispit na fakultetu koji me koci. Imam jos 2,5 godine dok mi ne istekne dvostruki broj godina za studije, mada sve vise se pitam da li je bolje da te godine iskoristim za nesto drugo. Ne bih hteo da u 30 godina imam iza sebe gimnaziju i nezavrsen fakultet…

Leave a Reply to Brana Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *