Search
Close this search box.

7 godina blogovanja u jednom postu

Prošlo je sedam godina, ali je osećaj kada se nađem pred belim ekranom i tastaturom, spremna da napišem tu prvu i po tradiciji najtežu rečenicu novog posta, ostao identičan. Trunka treme, trunka uzbuđenja i mnogo, mnogo ljubavi za ono u čemu na svetu najviše uživam – pisanje. Identično je i sve ono što usledi nakon te prve rečenice. Ta mala katarza kada u nekoliko redova podelim svoje trenutne misli, osećanja, strasti, ljubavi, interesovanja, banalnosti i trivijalnosti, ali i stvari života vredne. Ništa se nije promenilo. Makar ne u tom smislu. Ljubav za ovo malo čudo zvano Brana’s Divine World, ne da ne jenjava, nego eksponencijalno raste iz dana u dan. I ne nazirem granice te ljubavi. Baš kao što ni tog oktobra 2010. godine nisam mogla da nazrem gde će me taj jedan klik na opciju ”Publish” odvesti.

Tokom proleća i leta te iste godine otkrila sam modne blogove. Kako i gde, nažalost nisam upamtila. Ono čega se ipak odlično sećam jeste bila moja fascinacija činjenicom da je moda bila potpuno drugačije konzumirana i predstavljena na tim blogovima u odnosu na ono što smo inače mogli da vidimo u klasičnim medijima. A moda kao moda me je oduvek zanimala. U privatnom smislu, doduše. U profesionalnom, nikada. Čak ni kao devojčica nisam sanjala da ću se baviti bilo kojim drugim novinarstvom osim političkim. Sedela bih ispred ogledala u svojoj žutoj fotelji, sa tek nešto više od pet-šest godina i zamišljala da vodim emisiju Krug koja se tada prikazivala na Radio televiziji Beograd (oni stariji među vama setiće se o kojoj je emisiji reč). To uverenje se mojim odrastanjem pojačavalo da bi kulminiralo nakon što sam upisala Fakultet političkih nauka. Ipak, tog leta 2010. godine, neposredno pre nego što ću na tom istom fakultetu diplomirati, neka čudna misao je počela da se mota po mojoj glavi.

Zašto ti ne bi pokrenula svoj blog i to baš o modi? Zašto se ne bi kroz svoj hobi malo odmorila od svih tema kojima si se prethodne četiri godine bavila?

pitala sam sebe.

Obaveze oko završetka osnovnih studija, upisa master studija i potraga za novinarskom praksom bili su dovoljno jaki razlozi da prolongiram konačan odgovor na ova pitanja. Makar na neko vreme. I bilo je tako, sve do trenutka kada se treća stavka mojih planova nije ostvarila. Naime, željna rada, kreativnosti i sticanja prakse poslala sam na desetine mejlova sa svojim tada vrlo korektnim CV-jem na adrese svih meni tada interesantnih medija. Želela sam samo jedno: priliku za volontiranje.

Niko mi nikada nije odgovorio. Niko. Nikada.

Bila sam razočarana. Čak i ljuta jer sam nekako naivno verovala da će to što sam naporno radila četiri godine biti dovoljno jak razlog da makar na jedan od tih mejlova dobijem pozitivan odgovor (pripišimo ovo uverenje mojoj mladosti i neiskustvu). Ipak, nisam želela da se pomirim sa takvom situacijom. Svesna činjenice da me čeka još minimum godinu dana druženja sa knjigom (odmah po završetku osnovnih, upisala sam master studije na Fakultetu bezbednosti) i da neću izdržati toliko dugo, a da ne pronađem neki način da se kreativno iskažem, setila sam se teme koja mi se motala po glavi nekoliko meseci ranije – blogovanje.

Shvatila sam – to će biti moj način da steknem praksu. Da pišem i ne dozvolim prstima da ”zarđaju”, a da se ujedno bavim i nekim lepim stvarima koje su me oduvek privlačile.

Od samog početka vodila sam se parolom: što ne znaš, pronađi na Google-u. Razlog za to je bio jednostavan: nisam imala koga drugog da pitam. Tako je krenulo besomučno kliktanje i skrolovanje kroz tekstove na temu How to make a blog. Blogger.com platforma se u svim tekstovima pojavljivala kao najbezbolnije rešenje za blogere početnike, tako da sam rešila da se pridružim velikom broju onih koji su upravo tamo započeli svoju blogoavanturu.

Imala sam sve, osim imena, a onda se i ono desilo. Tog oktobra 2010. godine posetila sam izložbu skica Salvadora Dalija. Na izlazu iz Muzeja Jugoslavije, u kojem je izložba bila postavljena, dobila sam na poklon poster na kojem je bila prikazana jedna od izloženih skica i velikim slovima ispisan naziv izložbe. Koji sat kasnije sedela sam u svojoj sobi i aktivno razmišljala o imenu svog bloga. U tim svojim razmišljanjima letimično sam bacila pogled na raširen poster u uglu na kojem je pisalo Divine Worlds of Dali. To je bilo to.

Divine World of Fashion je rođen.

Dakle, sve je počelo krajnje spontano, bez ikakvih ozbiljnijih pretenzija i planova. Od opreme sam imala već neko vreme korišćen digitalni fotoaparat i laptop prepun seminarskih radova, literature za FPN, filmova i amaterskih fotografija sa letovanja, rođendanskih proslava i iz izlazaka. Ovo namerno spominjem kako bih vam pojasnila koliko je zapravo početak ove priče bio skroman, neplaniran i neuk iz ugla bloginga. Nisam imala ništa osim pomenutog Google-a i volje da učim, radim i stvaram nešto svoje. Bilo je to sasvim dovoljno da mi blogovanje, već nakon nekoliko postova, uđe pod kožu. Tadašnja domaća blogozajednica je bila mala i prilično otvorena za sve one koji su želeli da joj se pridruže. Upoznavanje bi počelo bojažljivo, preko komentara na postovima, zatim se prenosilo na privatne prepiske, a onda i na viđanja uživo. Istim tempom se dešavalo i upoznavanje sa tadašnjom blogopublikom. Nije bila velika, ali je delila naše oduševljenje činjenicom da smo na tragu nečega potpuno drugačijeg, inovativnog i krajnje prijemčivog za sve koji su želeli još nešto pored klasičnog medijskog sadržaja. Stvari su, dakle, krenule svojim tokom.

U januaru 2011. godine, samo tri meseca od prvog objavljenog posta na Divine World of Fashion, na moju adresu stigao je mejl sa ponudom za angažovanje, ali ne u službi blogera već u službi novinara. Jedan novi portal, videvši šta radim na svom blogu, rešio je da mi ponudi prostor za volontiranje. Ono što, dakle, nisam uspela svojim klasičnim CV-jem nekoliko meseci ranije, uspela sam blogom. Moj blog je tako postao moj virtuelni CV. Sva moja dalja novinarska angažovanja, bila su direktno uzrokovana mojim radom na blogu i činjenicom da su upravo tamo moji budući urednici videli šta i kako radim.

Naredne tri godine uporedo sam se bavila novinarstvom i blogovanjem. Ipak, za sve to vreme, blogovanje je zapravo bilo ono u čemu sam istinski uživala. Volela sam oba, ali ono što je u mojoj glavi i telu budilo istinsko uzbuđenje, bilo je sve ono što se ticalo mog Divine World-a. Počela sam da ulažem u sebe, ali i u opremu koju sam koristila za blogovanje. Čitala sam gomilu tekstova na temu blogovanja, postala deo sajtova na kojima su modni blogeri mogli da predstavljaju svoje kombinacije i same blogove (Chictopia, Chicisimo…), kupila sam sebi novi aparat i jednostavno pristupala svemu daleko ozbiljnije no što sam u prvi mah planirala. Nešto u meni govorilo je da to što radim ima svrhe, efekta i da će dati rezultate.

Tada su nas primetili klasični mediji, prvenstveno modni magazini. Pisali su o nama kao o nekom malom, modnom fenomenu. Skretali su pažnju na ono što radimo, šireći tako svest o modnom blogingu i svemu što on podrazumeva. Istovremeno, desila su se i prva blogerska poslovna angažovanja. Zanimljivo, neke od mojih prvih saradnji bile su sa brendovima stacioniranim u inostranstvu. Još uvek pamtim svoje oduševljenje i radost nakon što je na moju adresu stigao mejl sa ponudom za saradnju sa brendom cipela Naughty Monkey čije je sedište bilo u San Dijegu. Nisam mogla da shvatim kako je neko čak u Kaliforniji došao do mog bloga i uz to poželeo da sa mnom ostvari saradnju, a bio je to tek jedan u nizu sličnih primera. Tada sam prvi put shvatila da to što radim može postati nešto mnogo, mnogo više od onoga što sam na samom početku planirala.

Ubrzo su i domaći brendovi postali zainteresovani za naš rad. Najpre su se javili mladi i kreativni ljudi, uglavnom dizajneri, koji su poput nas, blogera, pokušavali da naprave nešto svoje. Bilo je divno međusobno se pomagati i započinjati istinski lepe zajedničke priče. Uskoro su se javili i prvi ozbiljniji domaći brendovi ili pak domaći ogranci inostranih brendova. Počele su i ozbiljnije saradnje. Došlo je i do prvih novčanih zarada, ali i do prvih saradnji sa ozbiljnijim institucijama i organizacijama. Prvi put sam pozvana da održim predavanje na temu blogovanja i da podelim svoja iskustva sa ljudima mojih godina.

Blog je postao ozbiljan posao, a ja sam u njemu maksimalno uživala.

Sa druge strane, novinarstvo je i dalje bilo tu, ali sam osetila kako sve manje radosti pronalazim u njemu. Posebno nakon što sam iskusila rad na online portalu i shvatila šta znači trkati se sa vremenom i ispunjavati samo jedan zadatak: veliki broj dnevno objavljenih tekstova. Računao se samo kvantitet, ne i kvalitet, a meni to nikako nije prijalo. Osetila sam se sputano i ograničeno. Nadala sam se da će se situacija promeniti kada sam rad na online portalu zamenila radom u štampanom magazinu. Prevarila sam se. Dok sam u prvom slučaju bila u službi vremena i ”klikabilnih” tema, ovde je sve bilo u službi oglašivača i njihovih objava. Činilo mi se da se više ne bavim novinarskim poslom već da sam postala PR za više različitih brendova. Hvatala bih sebe kako jedva čekam da otkuca 17h kako bih požurila kući i radila na svom blogu, koji je tih dana ozbiljno trpeo, a koji mi je paradoksalno donosio više no ikada pre, kako u emotivnom, tako i u finansijkom smislu. Jednostavno, mogla sam da uporedim kako je to raditi za tuđ, a kako za svoj san. I naravno, pretpostavljate da je ovo drugo bilo ono što me je činilo istinski srećnom i ponosnom.

Krajem 2013. godine stigla je i jedna za mene izuzetno važna nagrada. Magazin PC Press proglasio je moj blog jednim od 5 najboljih blogova u Srbiji i jednim od 50 najboljih domaćih sajtova. Negde u tom periodu održala sam i svoje prvo predavanje na Blogomaniji koje se pokazalo kao vrlo važno u pogledu mog kontakta sa marketinškim agencijama koje su već tada preuzele ulogu značajnog posrednika između nas i brendova/kompanija. No, ono najvažnije krajem te 2013. godine bila je zapravo velika promena u izgledu i konceptu mog bloga. Shvativši da je odrednica ”modni” u njegovom opisu previše uska za sve teme koje sam želela da obuhvatim, odlučujem da pored stalne modne rubrike podjednako dam prostora i rubrici posvećenoj lepoti, putovanjima, stilu življenja. Kasnije ću uvesti i rubriku posvećenu uređenju enterijera, ali i onu isključivo posvećenu umetnosti. Te promene biće zapravo ključne za rast mog bloga.

Onog trenutka kada sam počela da pišem o filmovima koje volim, knjigama koje čitam, pozorišnim predstavama koje ne smete propustiti, kada sam sa vama pored modnih počela da delim i preporuke na temu kulture, umetnosti, gradskih dešavanja, tada je ovo mesto zapravo istinski oživelo i postalo medij u kakvom sam oduvek želela da radim.

Tada je rođen Brana’s Divine World. 

A tada sam i ja donela jednu od najvažnijih odluka u svom životu – napustiti novinarstvo i puno radno vreme posvetiti blogovanju. Ovu odluku, pored one da upišem Fakultet političkih nauka i pokrenem blog, smatram najboljom odlukom u svom životu. Kako vreme prolazi tako sam sve uverenija u tu tvrdnju.

Tako je 1. decembra 2013. godine počelo novo poglavlje mog života.

Sticajem nekih lepih životnih okolnosti u to poglavlje sam zakorčila zajedno sa svojim prvim saradnikom, Jovanom Tomašević. Nezvanično smo se upoznale online, a zvanično negde u februaru 2013. godine kada smo se srele nasred Bulevara kralja Aleksandra i kada je ispred mene stala, nasmejana i vesela, rekavši mi: Ćao, ja sam Jovana Tomašević. Ti si Branislava, jel tako? Pratimo se na Facebook-u.

Brzo je usledio dogovor za naše prvo fotografisanje. A onda i za drugo. Treće…  Sve dok je krajem te 2013. godine nisam pitala da li je zainteresovana da započnemo poslovnu saradnju. Bila je. I evo, četiri godine kasnije, i dalje je moj najznačajniji saradnik i moja desna ruka.

Naredne godine obeležili su zaista neverovatni događaji, nagrade i iskustva. Od fotografisanja za naslovnu stranu kultnog domaćeg magazina “Bazar” i učešća na brojnim konferencijama gde sam bila u ulozi predavača,  preko brojnih poslovnih putovanja i zaista divnih kampanja za meni drage brendove, kompanije, ali i važne organizacije poput UNICEF-a. Dobila sam i mnoga lepa priznanja poput nagrade za ”Ličnost od stila” od strane magazina Bazar, a kompanija Grand Aroma uvrstila me je na listu 50 uspešnih žena Srbije. Međutim, od svega ovoga najlepša i ubedljivo najznačajnija nagrada bila je činjenica da je Brana’s Divine World okupio kvalitetnu publiku kojom sam se uvek i svuda ponosila. Oduševljavala sam se iznova i iznova činjenicom da je toliko uspešnih, obrazovanih, samosvesnih žena i muškaraca (da, da i njih ima i to ne u zanemarljivom broju) našlo put do ovog ”božanstvenog sveta”.

Apetite takve publike trebalo je zadovoljiti. Sa tim ciljem rađale su se nove rubrike, ali i nove teme. Tako sam u decembru 2014. godine započela rubriku Enterijer priča koja je kao nešto potpuno novo i drugačije privukla upravo neku potpuno novu i drugačiju publiku. Nešto slično se desilo i u momentu kada sam pokrenula svoj YouTube kanal, a bilo je to u leto 2015. godine. Dugo sam se premišljala da li da krenem tom online stazom, a onda sam, analizirajući sopstveno ponašanje, shvatila koliko vremena provodim gledajući meni zanimljive YouTube kanale te da očigledno ima razloga za sveopštu popularnost takvog sadržaja. Ipak, odlučila sam da i na toj paltformi ponudim nešto drugačiji sadržaj. Tako sam u saradnji sa koleginicom Aleksandrom Petrovski započela serijal Izazovi radost u kojem smo prevashodno pričale na temu umetnosti i kulture.

Istovremeno, pratila sam u kom smeru se kreću trendovi na društvenim mrežama i koliko svaki od njih odgovara mom načinu rada i sadržaju koji delim. Tako sam vremenom uvidela da Twitter nema previše značaja za postojanje i razvoj mog bloga. Sa druge strane, počela sam sve više pažnje da posvećujem Instagramu. Posebno nakon uvođenja opcije Instagram Story koja me je povezala sa publikom na jednom potpuno drugačijem nivou. Upravo ta opcija doneće mi mnogo novih pratilaca i postaće moj način da najbrže i najdirektnije komuniciram sa publikom. Za sve to vreme Facebook stranica je ostala primarni kanal putem kojeg moja publika prati novosti na blogu, ali i van njega (što i ne čudi ako uzmemo u obzir prosečnu starost mojih čitalaca: 46% čitalaca starosti je od 25-34 godine, 20% od 34 do 44, a samo 17% od 18-24 godine).

U međuvremenu, BDW tim polako počinje da se širi. Nakon Jovane Tomašević, pridružuje nam se i Nikola Todorić, tadašnji novinar domaćeg magazina ”Bazar”, a danas njegov urednik kulture. Upoznale smo ga na jednom od promotivnih događaja kada smo sticajem okolnosti bili smešteni za isti sto. Brzo se povela priča na različite teme i odmah smo shvatili da imamo mnogo zajedničkih interesovanja, prvenstveno u pogledu domaće kulturne scene. Ostali smo u kontaktu što i nije bilo teško jer su nam se putevi neprestano ukrštali. Nakon jednog u nizu druženja popričali smo i o eventualnoj saradnji. Tako je sve počelo. Danas, nekoliko godina kasnije, Nikolini tekstovi o kulturi daju posebnu težinu sadržaju Brana’s Divine Worlda.

Sledeći član naše male porodice postala je Dragana Milovanović, moja nešto mlađa koleginica sa FPN-a. Ipak, nismo se poznavale sa fakulteta. Tačnije, nismo se poznavale uopšte, osim što je ona pratila moj blog. Prepoznavši u njemu nešto sebi blisko odlučila je da mi piše, da predstavi sebe i svoj rad i ponudi se kao jedan od saradnika na sadržaju bloga. Nakon što sam sa Nikolom započela vrlo uspešnu saradnju i videla koliko je to uticalo na raznolikost tema na blogu, ideja o još jednom saradniku zvučala mi je sasvim prihvatljivo. Nakon kraćeg probnog perioda i mog detaljnijeg upoznavanja sa Draganinim stilom i načinom rada, Gaga je i zvanično postala deo BDW tima. Dve godine kasnije, ne mogu biti srećnija zbog takvog razvoja situacije jer su Draganini tekstovi dali jednu posebnu notu svežine i poletnosti našem ”božanstvenom svetu”.

Sličan je način na koji je i Dunja Pešut, profesorka srpskog jezika i književnosti i lektor, postala peti član našeg malog, ali odabranog tima. Nakon što je neko vreme pratila moj blog, rešila je da me kontaktira i ponudi svoje usluge lektora, ali i saradnika na sadržaju. Činjenica da je reč o nekome ko izuzetno dobro poznaje književnost odmah mi se učinila kao dobar znak jer sam želela saradnika koji bi se posebno bavio baš tom temom. Nakon kraćeg perioda probnog rada, oduševila sam se Dunjinom efikasnošću, preduzimljivošću, marljivošću i voljom da svakom zadatku pristupi temeljno i posvećeno. Osim što je postala stalni lektor i saradnik na sadržaju, Dunja je preuzela i ulogu mog virtuelnog asistenta postavši tako moja leva ruka.

Pored kvalitetne publike koju je privukao “Brana’s Divine World”, neizmerno sam ponosna i na kvalitet saradnika koji se okupio oko ovog online kutka. Svako do njih je toliko poseban, toliko svoj, toliko svestran i obrazovan da mi je uživanje ne samo raditi sa njima već i polemisati, diskutovati, preporučivati i kritikovati stvari i pojave koje su nam interesantne. Zato je svaki minut sa njima krajnje kvalitetno utrošen.

Post po post, kampanja po kampanja, čitalac po čitalac, saradnik po saradnik i Brana’s Divine World je vremenom postao nešto zaista bitno i ozbiljno za mene. Toliko bitno da sam želela da ga i u pravnom smislu tako definišem. Odlučila sam: ”Brana’s Divine World” više neće biti samo ime mog bloga, već i ime moje firme. Raspitala sam se o uslovima, pročitala sve online tekstove na tu temu, popričala sa prijateljima koji su već plivali u preduzetničkim vodama i sve što sam saznala i čula bio je samo podstrek više da što pre i sama postanem deo preduzetničkog sveta. Odlučila sam da angažujem agenciju i da njima prepustim svu peripetiju oko papirologije i postupka otvaranja firme. Bio je to odličan potez jer su se sve moje obaveze svele na tek nekoliko potpisa i dve posete kancelariji u kojoj je smeštena agencija.

Desetak dana kasnije u rukama sam imala svoj pečat.

Osećala sam kako mi celo telo pulsira dok gledam u tu malu spravu i na njoj ispis svog imena i imena svoje firme. Bio je to jedan od najlepših momenata u mom životu. Potvrdio je ono u šta sam nekako oduvek verovala: da je moguće uspeti i bez pomoći partije, sistema, rodbinskih veza i svega onoga što se u Srbiji nametnulo kao jedini put ka bilo kakvom uspehu. Teško je, ali moguće.

Zato sa toliko strasti i energije pričam na ovu temu kada god mi se ukaže prilika za to. Zato sam odlučila i da napišem ovaj post. Zato i nastavljam da se borim za svoj, a ne za tuđ san. Jer, ne postoji posao koji bi iko mogao da mi ponudi, a zbog kojeg bih ja napustila ovo što danas imam. Ono što sam sama stvorila kada sam rešila da pre 7 godina ne gubim vreme žaleći se na sistem i državu (iako sam imala sva prava na to), već da napravim korak u nepoznato i nesigruno. I ne, nisam to uradila zato što sam bila ne znam kako hrabra i pametna, već samo zato što mi se radilo, a nije mi se čekalo da me posao pronađe. Na svojoj strani sam imala samo mogućnost da se moj glas čuje i to uz samo par klikova. Da, ono što sada imamo svi, a što generacije i generacije pre nas nisu. Zato vas molim da nikada ne potcenjujete tu mogućnost. Da je ne shvatate zdravo za gotovo. Već da je uvek imate na pameti. Posebno onda kada stvari ne idu po planu.

Jer, ako me je nečemu naučilo sedam godina blogovanja onda je to sledeće: rešenje je u tvojim rukama, samo nauči da ga koristiš.

Toliko za ovaj retrospektivni post. I mada sam želela da što više detalja podelim sa vama znam da u tome nisam uspela zato se nemojte ustručavati da mi u komentarima postavite dodatna pitanja na ovu temu. Potrudiću se da dodatno pojasnim sve što je ostalo nepojašnjeno i da tako eventualno pomognem svakom od vas ukoliko se nalazite u nekoj od faza opisanih u postu.

Veliko hvala Jovani Tomašević što je i ovaj post obogatila predivnim fotografijama. Hvala i Slobodanki Stević, poznatijoj kao Bo Inside, što nam je pozajmila svoj predivno uređen dom za fotografisanje (uskoro i o njemu opširnije ).

 I hvala vama što činite ovu priču toliko posebnom!

Vaša B.

—————————

wearing: jeans, shirt and sweater: RESERVED; flats: PRETTY BALLERINAS;
Facebook
Twitter
Pinterest
LinkedIn
Email

Pročitajte još

17 Responses

  1. Vaš blog je predivan, zadovoljstvo je biti verni čitatelj svega što Vaš tim osmisli! Verujem da je Vaš blog uspešan u ovoj meri jer uvek odgovarate na sva pitanja i poruke čitalaca i iskreno s nama komunicirate. Nadam se da će ova priča dobiti još mnogo poglavlja!

  2. Draga Brano,

    Tvoj blog i rad pratim od samog početka, mada nikada nisam bila neki ”zaluđenik” za modu. Niti nam je stil sličan, tako da pri pregledu nekog novog modnog posta, retko se dešavalo da pomislim da ću naći inspiraciju za outfit, mada, oduvek mi se dopadao način na koji kombinuješ garderobu. Kad vratim film, sećam se da je tvoj blog oduvek bio mesto gde ću videti nešto lepo, i još važnije, pročitati nešto kvalitetno – u suštini, kao koleginica sa istog smera sa faxa, to je bio glavni motiv i način kako mogu da podržim to što radiš. Onda, kada je tvoj blog otišao u nekom sasvim drugom smeru, samo sam u sebi još glasnije mogla da kažem – To! Bravo! To je ono što nedostaje na medijskom prostoru. Nebrojeno preporuka sam ovde našla, da li knjigu koju treba da prelistam, film koji treba da pogledam, ili predstavu (ti si krivac što sam se svojski potrudila svojevremeno da dođem do karata za Veliku dramu). I od tih preporuka nije svaki predlog bio moj cup of tea. Što je sasvim u redu. 🙂 Ali vremenom, stekla sam poverenje – da to što pročitam ovde, osećam i znam da ima težinu, i kredibilitet. Pa čak i oni postovi koji su sponzorisani, što mislim da je najteži deo posla. Nemam pitanje, samo sugestiju – ponekad imam utisak da Instagram preuzima primat u odnosu na blog. Mogu da razumem zašto je to tako, i ukoliko ikada otvorim nalog, biću i tamo neko ko te prati. Ali nemoj da dozvoliš da trend, za koji sam sigurna da je trenutni, preuzme primat u odnosu na blog. Jer ipak, on ima krunu na glavi. 🙂 Srećan rođendan, sve najbolje ti želim – da nikada ne postane inspiracije za nove, kvalitetne sadržaje!

  3. Draga Brano,
    ja sam tvoj blog nedavno otkrila. I mogu ti reci da mi neizmerno prija svaka, ali bukvalno svaka rec koju ovde napises. Obozavam i svaki tvoj Insta story i tu tvoju “moc” da svojom elokventnoscu drzis moju paznju i da uvek na kraju pozelim da ima jos jedna prica koju cu da poslusam.
    Cestitam ti na velikom uspehu koji postizes.

  4. Moguće da ovako nekako i “zvuče” tvoja predavanja na ovu temu, ali u svakom slučaju je meni ovaj tvoj tekst kao transkript nekog TED govora. Tačno mogu da čujem kako pričaš ovo, jer u samom tekstu osjetim strast i ljubav koju imaš za to što radiš.
    Jedna si od najljepših internet i preduzetničkih priča i inspiracija mnogima. I želim ti da rasteš svakim danom i da podjednako uživaš u svakom sljedećem koraku <3

  5. Draga Brano,
    upravo mi je danas trebao ovakav post. Hvala na tome. I sama vodim svoj mali blog ali uvijek je iza drugih stvari. Nikako da shvatim da treba da bude prioritet. Uvijek stavljam tudje snove i potrebe iznad mojih…zato mnogo hvala na ovako divnom i inspirativnom tekstu koji cu citati bar jos 5 puta.
    Veliki pozdrav

  6. Srećan ti blogorođendan. Na tvoj blog uvek svraćam da vidim novosti – obuhvataš sve ono što zanima mlade, poslovne žene i devojke. Meni je sjajno što pišeš i o putovanjima i o uređenju stana, nekako se sve uklapa 🙂 imaš divan, pravi damski stil. Želim ti još milion blogorođendana i da svaki dočekaš sa ovolikim entuzijazmom ❤

  7. Hvala što si ovu priču podelila sa svima nama! Srećan polazak u školu; sigurna sam da te tek sad očekuju novi i ozbiljniji izazovi! Keep up the good work!

  8. Ovo je bilo predivno čitati! Poučno,korisno i za svaku pohvalu-svaka čast Brano i samo tako nastavi!:)

  9. Evo i ja da dodam jos nesto. Pratim tvoj blog nesto vise od godinu dana i imam samo reci pohvale. Ja spadam u grupi iznad 45 godina tako da vise primat dajem blogu nego instragamu, zato produzi i dalje da gradis ii usavrsavas svoj blog. Najvise pratim rubliku o putovanjima i veselim se svaki put kad procitam nesto novo ili pogledam tvoj vlog. Ja sam osoba koja voli putovanja , ali uvek pre neki put pogledam sta ima na blogu o tom putovanju ( ako si i ti bila ) Isto tako voli knjige i posebno cekam post o sadasnjem sajmu knjige.
    Ja sam iz Skoplja i dolazim na sajam knjiga u Beogradu, i cekam prilog tvoje saradnice na ovoj temi.
    Jos jednom cestitke za rodjendan bloga.

  10. Uz tvoje tekstove uzivam vec godinama,od naslovne strane u Bazaru.Tada sam i saznala za tebe.Svaka jutarnja ili popodnevna kafa vise prija uz tvoje price.Puno pozdrava!!!

  11. Srećan ti rođendan, uz najlepše želje za ostvarenje svih planova i dostignuće svega što si zacrtala. Ako je neko od blogovanja uspeo da napravi radno mesto na koje odlazi sa osmehom i ako neko može da kaže da od njega zarađuje pošteno i bez kompromitovanja svog imena, bez fabrikovanja afera, podmetanja i postavljanja nogu onima koje može nazvati konkurencijom, onda si to ti.
    Za današnje uslove i za ovo vreme, i više nego uspeh.

  12. Fantastičan i užasno inspirativan post. Dobiješ motivaciju da odmah počneš da radiš na svom snu, imao on veze sa blogovanjem ili ne. Da počneš sa onim malim, naizgled beznačajnim koracima, iako te strepnja i strah izjeda (naročito kod nas stidljivih :)), jer posle ovog teksta veruješ da će to sigurno dovesti do nečeg velikog. Pa i da ne dovede, barem nećeš misliti šta bi bilo da sam onda počela… a i iz svakog pogrešnog poteza se nešto nauči i nastavi dalje 🙂 Definitivno tekst koji će biti pročitan još mnogo, mnogo puta. Bravo!

Leave a Reply to Marizela Sabanovic Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *