Search
Close this search box.
Search
Close this search box.

Priča o našem venčanju: Predgovor

Pre dva dana zakoračili smo u desetu godinu postojanja Brana’s Divine Worlda. Još jedan važan datum ove jeseni. Za razliku od prošlogodišnjeg jubileja, koji sam umalo zaboravila, o ovom sam često razmišljala. I znala sam, još tokom proleća, da 12. oktobar 2019. godine želim da obeležim novim, redizajniranim izgledom bloga. Vapila sam za takvim vidom osveženja.

Nakon nekoliko neuspešnih pokušaja da stvari izmenimo iz korena, shvatila sam da ja zapravo ne želim drastičnu promenu i da tema koju sam počela da koristim 2013. godine i dalje zadovoljava moje potrebe. Jedino što je bilo neophodno jeste njeno modernizovanje i unapređivanje. Upravo sam na tome radila zajedno sa sjajnim Nikolom Cvijanovićem, koji je uspeo da sprovede u delo sve moje zamisli i ideje. I tako je ovaj osveženi izgled bloga moj prvi poklon, kako vama tako i sebi, povodom devetogodišnjice bloga.

Uvod u drugi poklon je ovo što upravo čitate: prvi post iz wedding serijala na BDW-u. Nakon mnogo preispitivanja i analiziranja, rešila sam da sa vama podelim one momente svog venčanja za koje smatram da vam mogu biti najinteresantniji i najinspirativniji. S obzirom na to koliko vas je divno reagovalo na sve objave u vezi sa ovim događajem, nadam se da ćete ovaj i naredne postove na ovu temu zaista doživeti kao vid poklona. I to vrlo intimnog poklona u kojem sa vama delim jedan od najlepših trenutaka svog života. Ali to neće biti sve. U planu su i poklončići koje ćete moći da osvojite u okviru klasičnih nagrađivanja, a čini mi se da ćemo imati prilike za ponovno druženje na jednom BDW okupljanju. No, o svemu tome kada za to dođe vreme. Sada zvanično započinjemo otvaranje drugog poklončića, odnosno uvod u priču o našem venčanju.

Da ste me pre samo nekoliko godina pitali da li ću ikada imati ovakav tip postova na blogu, dobili biste od mene gromoglasan i podrugljiv smeh. Šta se u međuvremenu promenilo? Zapravo ništa značajno osim spoznaje da vaše venčanje može biti zaista samo vaša stvar. Mislim na njegov koncept, formu, organizaciju. Onog trenutka kada sam shvatila da zapravo ne moram da imam sve ono što ne volim da vidim ni kao gost na tuđem venčanju, da mogu da izbegnem sve ono što mi se čini suvišnim, da mogu da preskočim sve ono u čemu ne vidim smisao, tada sam poželela da zvanično obeležim taj dan. Iako nikada, ali zaista nikada, nisam maštala o svemu onome što venčanje podrazumeva (otud skoro ništa od toga nismo ni imali) u jednom trenutku sam shvatila da bi mi bilo žao da tog dana ne vidim lica meni najdražih ljudi i da sa njima ne proslavim tu nemerljivu emociju koju gajim prema svom izabraniku. On je bio istog mišljenja. Po svakom pitanju. Kada smo to shvatili tada smo i rešili da kažemo ”Da”, najpre samom činu venčanja, a onda i jedno drugom. Mada smo to drugo ”Da” zapravo odavno već rekli. Ono prvo je teže palo.

Mesecima smo se premišljali želimo li uopšte ceo taj ”cirkus”. Kada smo shvatili da cirkus nije stvar moranja, već izbora i da predstava ne mora da liči na sve druge, doneli smo odluku. Znali smo da želimo da svojoj porodici priredimo intimno okupljanje tokom kojeg će moći da uživaju u dobroj muzici, ukusnoj hrani i kvalitetnom vinu, ali i u priči i druženju sa njima najbližima. Isto tako smo znali da želimo da lepotu naših januarskih žurki (naša mala tradicija da svoja društva okupimo svake treće subote u januaru s obzirom na to da smo oboje januarska deca) prenesemo i na jedan zaseban događaj na kojem će nas noge boleti od đuskanja, a obrazi od smejanja. Znali smo da će nas sačekati dupli posao, znali smo da ćemo utrošiti mnogo energije i vremena, ali smo podjednako dobro znali da želimo da bude baš tako i nikako drugačije. I bilo je. Kako nam je to pošlo za rukom? O tome ću u jednom od narednih postova. Ipak je ovo samo predgovor.

Posebno ako imamo na umu da u ovom postu glavnu ulogu ipak imaju Jovanine fotografije, nastale na mestu na kojem smo i rekli to čuveno ”Da”. Mesto o kojem ću vam takođe više pisati u narednim postovima.

Do tada, budite mi pozdravljeni…


ALL PHOTOS BY JOVANA TOMAŠEVIĆ

*ovaj post nije sponzorisan

Facebook
Twitter
Pinterest
LinkedIn
Email

Pročitajte još

4 Responses

  1. Bože koe koliko je sve predivno..bajkovito! Sve izgleda kao da je iz inostranih časopisa. Svaka čast na istrajnosti da sve bude po vašoj želji i zaista sve je čudesno!! Jako se radujem svakom sledećem tekstu na ovu temu!!! I moram reći još samo ovo,nisam ni sumnjala da će sve biti sa ukusom i stilom,jer ti to i jesi-dama sa stilom!

  2. Pre svega da vam cestitam oboma na novom, zajednickom, i nadam se, mnogo lepsem poglavlju u vasem zivotu. Moji roditelji su prisustvovali vasem vecanju (sa mladozenjine stane ) i zaista su odusevljeni i puni utisaka prenevsi nam jednu neobicnu i predivnu emociju koju su poneli sa slavlja. Drugo, cestitam na preeedivnom blogu, na inteligentnom pristupu ovoj vrsti posla, i zaista si me jedina ubedila da na tvoj posao gledam iz nekog drugog ugla koji je daleko od onoga sto nam svakodnevno plasiraju na drustvenim mrezama. Svaki post ti je, u najmanju ruku, kao stranica nekog predivnog stranog casopisa. O tvom modnom stilu necu ni da govorim, malo je reci da je perfektan. Sve u svemu zelim vam puuuuuno carobnih trenutak, uspesnih i bericetnih godina. Pozdrav za Nikolu . Nela

  3. Baš sam srećna što vidim mladu u pantalonama, kao što sam bila i ja i u vezi sa svim o izborima i konceptu venčanja se slažemo u potpunosti! Tog dana , možda više nego ijednog drugog, sam želela da budem “ja” i da budemo baš “mi”.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *