Ne volim da vadim krv, a još manje volim da je vadim tri puta u roku od dva sata. Ali pored uobičajenih nalaza hormona, ginekološkinja me je poslala da uradim i OGGT test (test opterećenja glukozom) kako bismo provjerili da li imam takozvani “preddijabetes”. Nakon prvog vađenja krvi, pije se rastvorena glukoza kako bi se potencijalno otkrio poremećaj odgovora organizma na količine šećera. Razmišljam kako na prazan stomak, nerviram medicinsku sestru dok, iz trećeg pokušaja, pokušavam da progutam šećerastu tečnost, a kroz glavu mi se mota šta se dešava ako nalaz pokaže da moje tijelo ima previše ovog šećera. Prije toga nikad nisam čula za preddijabetes, odnosno insulinsku rezistenciju.
Nalazi su stigli, poremećeni hormoni su potvrdili postojanje policističnih jajnika, a previsok nivo šećera da sam u riziku da razvijem dijabetes. Tada saznajem da u porodici ima ovih problema, pa i da od istih poremećaja pati moja sestra od tetke koja je sedam godina pokušavala da ostane trudna (nakon poduže borbe, rodila je djevojčicu).
Moj put do dijagnoze nije bio lak. Sa 15 godina sam otišla kod dermatologa zbog akni. Prepisala mi je neku umivalicu i jake antibiotike. Sa 16 godina sam otišla prvi put kod ginekologa jer mi je menstruacija podosta kasnila. Prepisao mi je kontraceptivne pilule. Srećom, tada ih nisam pila. Tek dve godine kasnije, u osamnaestoj, nakon tri različita ginekologa, dva endokrinologa, više terapija i sijaset pročitanih iskustava na internetu dijagnostikovani su mi policistični jajnici i insulinska rezistencija.
Kontraceptivne pilule nisu najbolji tretman za sve
Nakon što mi je potvrdila dijagnozu u preosvijetljenoj ordinaciji, dok je sestra obigravala oko stola na kom sam ležala par trenutaka ranije, ginekološkinja mi je prepisala recept za kontraceptivne pilule. Dok mi je govorila: piješ je 21 dan, a onda 7 dana ne, tad dobijaš menstruaciju, osjećala sam kako mi srce ubrzava jer me je uvijek kopkao onaj podugačak spisak nuspojava, ali kako je to samo bio lični osjećaj nelagode, probala sam da ostavim to po strani i ipak sam krenula da ih pijem.
Posle tri mjeseca vrtoglavice, izmorenosti, mnogo plakanja i ubrzanog rada srca, shvatam da možda ipak nisu adekvatan tretman za mene. Ležala sam na krevetu u studentskom domu, jecala od plača i slala majci sliku svog lica, konkretno brade, koja je sad bila crvenija nego ikada, prekrivena bolnim, upaljenim aknama. Tad sam odlučila da prestanem da ih pijem.
Iako je ginekološkinja rekla da ću menstruaciju dobiti nakon što 21 dan uzimam pilule, zahvaljući neiscrpnim objavama na društvenim mrežama naučila sam da krvarenje tokom uzimanja pilula nije isto što i menstruacija. Tokom upotrebe kontraceptivne pilule nema ovulacije, pa se menstruacija na piluli tehnički naziva “povlačenjem krvarenja”. Za razliku od klasične menstruacije, ova je uglavnom kraća, ređa i bez PMS-a.
Simbol modernog feminizma, kontraceptivne pilule, sada je široko rasprostranjen zahvaljujući Margaret Sanger (1879–1966). Ona je posvetila svoj život legalizaciji pilule i zalagala se za to da bude dostupna svima. To je ženama napokon dalo do znanja da treba i da mogu da imaju kontrolu nad svojim tijelima i označilo početke seksualne revolucije. Pored osnaživanja žena, (kombinovane) kontraceptivne pilule imaju niz zdravstvenih benefita, poput regulisanja endometrioze, smanjenja rizika od raka materice, smanjenja rizika od cisti na jajnicima, uklanjanje hormonskih akni…
Možda su moje nuspojave samo bile početak procesa i znam da mnogim ženama kontraceptivne itekako pomognu, ali ja u tom trenutku nisam imala želju da nastavim da ih pijem. Pilule nisu za svakog, a u mom slučaju je šteta bila veća od koristi.
Nastavila sam sa neredovnim menstruacijama, periodima problematičnog lica, pa su se već stvorili ožiljci, sve dok se nisam vratila kući i tokom raspusta zakazala pregled kod endokrinologa.
Pola sata čekanja u punom hodniku kliničkog centra i endokrinolog potvrđuje moje sumnje. Govori da pilule samo maskiraju problem i da treba da se fokusiramo na rešenje koje će biti duže, ali isplativije. Uliva mi sigurnost jer je, čim sam ušla, pretpostavio hronološki redosled simptoma, objasnio mi neke mitove o mliječnim proizvodima i dao preporuku da pijem dodatak prehrani, prah za insulinsku rezistenciju, neinvazivno rešenje bez nuspojava.
Iz ordinacije izlazim zadovoljna, možda po prvi put, jer kad god se vratim iz kliničkog centra ili iz doma zdravlja, svjedočim neuslovima, neljubaznosti, nepristojnosti i nezainteresovanosti da, kako ja kažem, mogu esej da napišem o tome (ovo nezadovoljstvo često prati i deljenje utisaka sa bliskim ljudima koje traje danima, ali ovaj put su, na njihovu sreću, izbjegli moje žalbe i solucije za probleme, jer ih uvijek bez pitanja ponudim).
Voljela bih da kažem da sam prah redovno pila, ali nije bilo tako. U Sloveniji je koštao 12 evra, što je za moj tanki studentski budžet bilo već previše, a trebalo je piti dva praha na dan. Ja sam to smanjila na jedan prah dnevno, kako bi mi kutija duže trajala, i onda kupovala novu kad je bilo uslova za to.
Tad su mi menstruacije postajale redovnije, možda je pomogla i bolja ishrana (naučila sam da pravim ukusna jela!), ali se tokom ljeta 2020. godine, kad sam došla u Crnu Goru, stanje ponovo pogoršalo.
U tandemu sa aknama
Rani pokazatelj mojih problema bile su akne vulgaris, najčešće kožno oboljenje, i to u predjelu brade i vrata. To nisu bile samo pubertetske bubuljice već hormonske akne koje je nemoguće prekriti, koje bole, svrbe i raskrvare tokom sna… Možda izgledaju samo kao fizički “problem”, ali su mnogo više od toga. Pored raznih zdravstvenih komplikacija koje ih izazivaju, akne su povezane sa depresijom, anksioznošću i negativnom slikom o sebi.
Za mene su bile najteže podnošljive tokom srednje škole, pogotovo u onom prelaznom periodu kad sam napravila Instagram i počela da slušam ljude oko sebe kako komentarišu i ismijavaju druge, i to, zamislite, na osnovu izgleda i svega onog što nije smatrano “idealnom ljepotom”. Čim bih stala na sunce i postala svjesna svjetlosti koja poboljšava vidljivost crvenila na mojoj koži, tražila bih hlad misleći da ću se tako sakriti.
I danas akne mogu da me rasplaču i obeshrabre, za šta je vjerovatno najbolji pokazatelj folder u mom telefonu pod nazivom “lice :(“, gdje slikam napretke, a češće pogoršanja situacije, u nadi da će mi služiti kad bude bolje u budućnosti.
Za mene su neprestana borba jer kad god pomislim da su napokon nestale, vrate se. I tako u krug. Nikad u istoj mjeri kao prije par godina kad sam krenula sa ovim tretmanima, ali su i dalje tvrdoglave i naporne. Veliki su dio moje srednje škole, a uticale su na to da mnogo toga naučim o koži, mentalnom zdravlju i svojim dijagnozama.
Akne mnogi nazivaju “nesavršenostima”, a ja zaista mislim da to nisu jer šta je tačno savršeno i ko to odlučuje. Ali jesu bolest kože koja zahtijeva tretman, mada me to ne sprečava da ih kod drugih ljudi vidim kao “dodatak” njihovoj (unutrašnjoj i spoljašnjoj) ljepoti.
Sa policističnim jajnicima na ti
Poslednja četiri mjeseca mi je menstruacija redovna i hormoni su mi po prvi put dobri! Nisam sasvim sigurna šta je tome pomoglo i da li će rezultati opstati. Znam samo da makar jednom dnevno (osim tokom menstruacije) popijem čaj od virka koji se preporučuje za, narodski rečeno, ginekološke probleme. Akne se jave, pa odu. A vjerujem da je insulinska i dalje tu jer imam veliki problem da kontrolišem unos slatkiša.
Manjak znanja i nesvjesnost ozbiljnosti ovog poremećaja, pa čak i u medicinskim krugovima, drastično utiču na to da žene ne urade analize i ne dobiju potrebnu pomoć. Imam sreće što sam oktrila dijagnozu ”samo” dvije godine nakon prvog odlaska kod ginekologa jer za mnoge žene ovaj proces traje mnogo duže. Nekad i sa nepopravljivim posljedicama.
Na koncu sam prihvatila ovaj put kao dio sebe i kao nešto što me je oblikovalo da budem istrajna, ali i potpomoglo mojoj senzibilnosti, pa sad rado pričam sa drugima i dijelim svoje iskustvo. Kulturno odbijem nekulturne savjete za akne poput onih koji preporučuju unos veće količine vode ili preporuke nekih krema u čijem je sastavu parfem koji bi mi dodatno iritirao lice, dok objašnjavam da je u pitanju hormonski poremećaj.
Najčešći endokrini poremećaj kod žena
Sindrom policističnih jajnika (SPJ) najčešći je uzrok neplodnosti, pa većina žena sazna da ih ima tek kad pokuša da zatrudni. Ovo podmuklo stanje koje se može oslikavati kroz mnogo simptoma, a i ne mora, pogađa čak od 4 do 20 odsto žena u reproduktivnoj dobi, globalno.
Ne zna se šta ga tačno uzrokuje i nema konkretnog lijeka. Sindrom prate neredovne menstruacije, a dovodi i do prekomjernog nivoa androgena. Androgeni su takozvani muški hormoni, poput testosterona, DHEAS, androstenediona, čija je koncentracija obično mnogo veća u organizmima muškaraca. Često ga prati insulinska rezistencija što povećava rizik za dijabetes tipa 2. Može izazvati izostanak ili neredovne menstruacije, akne, gojaznost, visok krvni pritisak, srčane probleme i karcinom endometrijuma. Zbog povišenog testosterona, javlja se i nekontrolisan rast dlaka na tijelu, često na licu, a nekad i na vratu, a povezan je i sa povećanim rizikom od depresije i anksioznosti.
Kako ovaj sindrom prate mitovi, a simptomi se često smatraju normalnim, dešava se da doktori poruče da ovo nije razlog za brigu i da ćemo se time baviti kada žena bude htjela da zatrudni (”kada” jer mnogi ne misle da postoji ”ako”), a do tada ne preduzimati ništa. To prati i ona čuvena: “Sve će se to srediti kad rodiš”.
Isto kao i kod mnogih zdravstvenih problema, i ovdje su krupnije žene sistemski zanemarene i ignorisane, pa je veća šansa da će od doktora čuti da “samo treba da smršaju” bez konkretnijih analiza, objašnjenja i pomoći. Činjenicu da je sama težina medikalizovana i da nedostaje razumijevanje o komplikovanom sindromu PCJ za “Seattle Times” ističe i nutricionistkinja i dijetetičarka Angela Grasi:
“Baš kao i za većinu stanja, gubitak težine je preporuka prve linije liječenja za ljude koji imaju krupnija tijela. Oni su krivi za svoju težinu”. Dodaje: “Većina ljudi sa sindromom policističnih jajnika su na dijeti i žele da smršaju. Muče se sa gubitkom težine. Njima je potreban i zaslužuju održiv pristup koji će im pomoći, a koji se ne fokusira na gubitak težine”.
I anonimno iskustvo na sajtu aplikacije za praćenje ciklusa, Clue, podvlači tezu između zanemarivanja i posljedica.
“Već 15 godina imam povećan rast dlaka, debljanje i poteškoće u gubitku težine, neredovne menstruacije, akne i gubitak kose. Trebalo je da prođu godine da dobijem dijagnozu. Rečeno mi je da je verovatno da ga imam, ali su mi uvek govorili da smršam, a ne da se testiram za konačnu dijagnozu. Tek kada sam imala problema sa začećem, konačno sam se testirala i potvrdila dijagnozu. Prva četiri doktora sa kojima sam razgovarala fokusirala su se samo na moju težinu, a nisu istražili šta je uzrokovalo moje simptome. Osećala sam se kao da sam odbačena zbog svoje veličine i to me je spriječilo da se ranije liječim, što sada otežava liječenje plodnosti zbog mojih godina.”
Ovo iskustvo nije usamljeno. Čak oko 50 odsto žena koje boluju od SPJ-a ne dobiju svoju dijagnozu.
