Search
Close this search box.

Životne lekcije iz plesnog studija

Za današnje javljanje Dragana nam je pripremila nešto zaista posebno. Sa nama je podelila sve one životne lekcije koje je naučila uz ples, kojim se bavi već godinama. Očekuje vas sjajna priča, puna ličnih a zapravo za sve nas tako poznatih momenata. Zato, smestite se u svoj omiljeni kutak, skuvajte sebi malo omiljenog čaja i uživajte. Na kraju, sigurna sam da ćete uspeti da izvučete za vas važne lekcije iz onih koje je Dragana naučila plešući. 

——————–

Ples je oduvek bio deo mog života. Otkad znam za sebe, pažljivo sam upijala i imitirala korake iz spotova i čekala da svi izađu iz kuće da bih na miru, u praznoj sobi sa navučenim zavesama, mogla da smišljam koreografije uz pesme sa diskova svoje starije sestre. Ljubav na prvi korak, šta da vam kažem 🙂 Vremenom, krenula sam na prave plesne treninge, učila rutine i vežbala u kući, a ponekad, sa najboljom drugaricom i plesnom saputnicom, i po hodnicima škole. Uprkos stidljivosti, nisam strepela od rođendanskih žurki u diskotekama – ples je nekako uvek bio nešto što mi je prirodno dolazilo.

Sada, kada sam, takoreći, odrasla, počela sam da shvatam koliko bogatsvo je ova kombinacija sporta i umetnosti donela u moj život, i zašto dva puta nedeljno mora nešto izuzetno značajno da se desi da bih ja propustila trening. U ovom tekstu podeliću sa vama neke od najvažnijih životnih lekcija koje sam naučila u plesnim cipelicama.

U ogledalu

Četiri zida plesnog studija podrazumevaju i veliko ogledalo, dovoljno široko da u njemu može da se vidi sve i svako. Osim instruktora, ono je najbolji učitelj, jer pokazuje veoma značajnu razliku između toga kako bi pokret trebalo da izgleda i kako izgleda u vašoj režiji. Međutim, iako znamo da je korisno da posmatratmo sebe tokom treninga, veoma je neprijatno – zajapureni ste, znojavi, raščupani i neretko nezgrapni sami sebi. Kao da neprestano pred očima imate sopstveni snimak, pa se, verovali ili ne, pojavi i svojevrsna trema kao od kamere!

Baš to ogromno, preteće ogledalo mi je pokazalo da neću napredovati dok ne naučim da se suočim sama sa sobom. To parče stakla nije suparnik, već prijatelj koji sasvim objektivno i realno kaže šta ne valja, a složićete se – samo sa takvim prijateljima možete da prihvatite, ali i da pobedite sopstvene nedostatke. Tog prijatelja svi imamo u sebi. Uostalom, ogledalo vam bez zadrške i zavisti kaže i kada se popravite, zar ne?

Put, a ne destinacija

Kao racionalno i praktično biće, dugo sam bila uverena da bi svaki svoj postupak trebalo da posmatram pragmatično, kao korak do ostvarenja određenog cilja. U plesu, glavni cilj je savladati koreografiju… ili sam bar tako doskoro mislila, dok mi nije iznenada sinulo da se svaki napredak u ovom sportu računa. Svaki milimetar preciznosti, snage i oštrine koraka se zbraja i čini igrača boljim. Svaki kreativni napor, lični pečat koji plesač ostavi na rutinu nije nešto što se može štiklirati na to-do listi, ali je itekako vredno.

Iz tog razloga su plesači ponosni na sebe kada gledaju snimke starih nastupa – ma koliko da sebi deluju smotano, znaju koliki su put prešli. Čak iako nisu na nivou koji zamišljaju, oni uživaju u tome što znaju kuda idu i dokle su stigli, isključivo zahvaljujući svom zalaganju. Obećala sam sebi da ću se truditi da tako posmatram svaki životni poduhvat: ne kao jednu definisanu tačku, već kao stazu koja sve vreme pruža uvid u ono što sam postigla… ako sam dovoljno pametna da pogledam.

Okret ka nečemu novom

Od standardnih i latino-američkih plesova, preko hip-hopa i salse, do denshola i afrobitsa – mislim da i moji najbliži prijatelji nisu sigurni šta sam sve trenirala i šta mi je sad aktuelno. Radoznala sam i neverovatno mi je zanimljivo da otkrijem šta sve telo može da izvede, jer je to izazov ne samo u fizičkom, već i u mentalnom smislu. Zahteva da se razbije barijera “ma nema šanse da ja to uradim”, a verujte mi kad vam kažem – možete, baš vi, čak i sami.

Kao devojčici, uvek mi je bila potrebna podrška drugarica kada bih počinjala nešto novo – kako ću sama među nepoznat svet, i to još da radim ono što nemam pojma?! Želja za promenom i ljuboptiljivost su me, tokom odrastanja, pogurali da ne čekam na druge, jer ću previše toga propustiti. Svaki stid i blam prođe kada znate da radite nešto za sebe, pa makar to značilo otići na koncert ili u bioskop ili već bilo gde samostalno. Ovo je jedna od najtežih lekcija koju, priznajem, učim kampanjski i još uvek ponavljam, ali nadam se da sam na dobrom putu.

Kao bal pod maskama

Svaki stil plesa zahteva iskazivanje određenih karakteristika i emocija, pa je često potreban i kostim koji će učiniti da se igrač pretvori u matadora, zavodnika, razbojnika. Po mom skromnom mišljenju, za plesača su tehnika i smisao za ritam neophodni, ali sposobnost uživljavanja tokom nastupa je neprocenjiva. Verujem da je tajna najboljih u tome da se ne pretvaraju, već u sebi istinski pronalaze osobine i osećanja koje je potrebno da predstave pokretom i prepuste se njima. Za mene, to je nauk o tome da svako ima crte ličnosti koje sakriva, bilo zato što ih ne smatra poželjnim ili zato što se boji da ih pokaže. Pogađate da je drugi slučaj problematičan, jer nas natera da ubedimo sebe šta jesmo i koliko možemo. U plesu se igram, ali i otkrivam koje su moje prave granice, a koje sam sama izmislila. Iz tog razloga se trudim da odluke koje pravim, makar bile banalne kao izbor serije, budu makar korak ispred onoga što poznajem. Kako inače da rastem?

Strast prema kojoj se sve meri

Ima treninga kada sam beznadežno smotana, sa koncentracijom na nuli i bez snage da ispratim čak i najjednostavnije pokrete. Ipak, loši dani me nisu nikad oterali od plesa, u njemu sam istrajala zato što me oduvek ispunjava srećom, čak i posle tog neuspešnog treninga. Tako je strast prema ovoj umetnosti postala reper za sve druge aktivnosti u mom životu. Da, ima dana kada svaka sitnica guši i lomi, ali presudno je kako se intuitivno osećam prema nekom poduhvatu, da li mi je dosadno ili izazovno, da li vidim napredak ili stojim u mestu, da li guram sebe dalje ili se zatvaram u bezbedno. Volim da znam da se krećem, nekad sporije, nekad brže, ali da se nešto dešava. U plesu je i svaka pauza bitna, kao i tišina tokom razgovora, ali strast je nešto što ne bi smelo da jenjava, i trudim se da taj stav primenjujem u svakom delu života.

Od ovog, ali i drugih disciplina, može se naučiti još mnoštvo korisnih principa, ali želela sam da podelim sa vama svoju ličnu priču i podstaknem vas da razmislite o svojim hobijima i interesovanjima i otkrijete šta ste naučili baveći se njima.

Moda, igranje video igara, čitanje stripova, fotografija, kuvanje – svaka aktivnost koja vas ispunjava se računa, zato ne mogu da dočekam šta ćete nam otkriti o sebi u komentarima!

 

photo by Melissa Dolley
Facebook
Twitter
Pinterest
LinkedIn
Email

Pročitajte još

8 Responses

  1. Odmah sam zavoljela Vas stil pisanja, ljepotu sintagme, pa zeljno iscekujem termin koji je rezervisan za Vase objave. Ostavljanje komentara samo po sebi govori sta mislim o temama koje birate, o kojim pisete. Srdacan pozdrav iz Bijeljine.

    1. Hvala najlepše na podršci, Milena, mnogo mi znači kada od čitalaca čujem da sam uspela da svoju zamisao prenesem u tekst 🙂

  2. Dragana,hvala na ovom tekstu. Osjecam istu strast prema plesu od malena,ali zivjeci u malom gradu nisam imala prilike da ucim u kontinuitetu.Tj. trenirala sam balet kratko kao dijete,a kasnije “kopirala”rutine i korake iz filmova.
    Sada kao zrela osoba i dalje prizeljkujem da upisem neku skolu plesa,ali cekam da se odluci jos neko(muz,prijateljica…)
    A vrijeme prolazi….Pa ipak je u meni isto uzbudjenje i zadovoljstvo svaki put kad imam priliku da plesem. Sad shvatam da mi je ples uvijek bio mjerilo dobrog provoda.
    Ovaj tekst mi je dao veliki potsticaj da vise ne cekam!
    Hvala jos jednom.
    Sending you a dancing hug 🙂

    1. Hvala na čitanju! Veoma mi je drago ako sam uspela da malo poguram stvar 🙂 Srećno i uživajte!

  3. Bravo Dragana! Volim kada ljudi iz svakodnevnih stvari..izvlače pouke! 🙂 Vrlo koristan i poučan tekst!:) Kada sam bila u Italiji, imala sam priliku da češće vozim biciklo, i naučila sam neke lekcije. Među njima ja da se nikada ne treba takmičiti i upoređivati sa drugim ljudima. Treba imati svoj put i držati fokus. Kao i kada vozite biciklo, gledati ispred sebe..jer kada skrenete pogled na drugog biciklistu koji prolazi uvek mi se zaljulja volan i gubim ravnotežu. 🙂 Na druge obraćati pažnju perifernim vidom tek toliko da ih ne povredite ili ukoliko im treba pomoć. 🙂

    1. Hvala na divnom komentaru! Zaista, kada samo malo više razmislimo o svakodnevnim aktivnosti, možemo mnogo toga da naučimo o sebi i za sebe 🙂

Leave a Reply to Milena Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *