Search
Close this search box.
Search
Close this search box.

Aleksinačka priča: Na daskama koje život znače

Dve nedelje u Aleksincu. Ne pamtim kada se to poslednji put desilo. Zapravo, znam. Još one 2012. godine kada sam tražila beg od anksioznosti koja me je hronično progonila u Beogradu. Ovaj put, tačnije ovog jula, kada sam sebi i priuštila dvonedeljni boravak u svom rodnom gradu, okolnosti su bile potpuno drugačije. Ja sam bila mnogo jača, anksioznost daleko slabija (uvek je ona tu samo sada ja kontrolišem igru), a život u Beogradu je odavno postao nešto što me najviše raduje. Ipak, bila mi je potrebna promena. Nakon tri i po godine, rad od kuće mi više nije prijao. Osetila sam kako to utiče na moju produktivnost, na osećaj zadovoljstva onim što radim, a javili su se i prvi znakovi usamljenosti. Naučila sam da analiziram sebe, da osluškujem unutrašnje glasove i porive i da svom organizmu dam odgovore za kojim vapi. Tako sam došla do zaključka da mi je potrebna promena sredine, radnog okruženja, više vremena sa dragim ljudima i manje utrkivanja sa vremenom. Odgovor se sam ukazao: Aleksinac, Sportska ulica i sve što boravak tamo donosi.

Dijagnoza je bila tačna, a lek u potpunosti delotvoran. Ne pamtim kada sam se kao tokom te dve nedelje pošteno naradila i pošteno naodmarala. Da, istovremeno. Odmarala me je blizina svega, lakoća dogovora, ušteda vremena. Imala sam utisak da umesto 24, dan ima duplo više časova. Zato sam imala vremena i za rad. Napisala sam nekoliko postova koji su čekali na svoj red za objavu, sastala sam se sa direktorkom Centra za kulturu i umetnost u Aleksincu, dogovorila sa njom dugoročnu saradnju, ali i prvi put imala prilike da sarađujem sa mladom fotografkinjom, Minjom Đorđević iz Aleksinca. Našle smo se sasvim slučajno. Preko društvenih mreža, razume se. Njen rad me je odmah zainteresovao, a broj njenih godina oduševio. Tek joj je 17, a u njenim fotografijama se vidi zrelost kakvu bih pripisala nekom dve decenije starijem.

Sastale smo se jednog popodneva u kafiću u glavnoj ulici Aleksinca, jednoj od meni najdražih ulica na svetu. Objasnila mi je da je će u septembru postati maturant Umetničke škole u Nišu, da se fotografijom bavi od polovine 2016. godine, i da obožava da fotografiše portrete. Izuzetno mi se dopala njena smirenost, način razmišljanja, smer u kojem želi da se razvija. Njena ličnost me je podsetila na Jovaninu, što mi je bio dovoljno jasan znak da bi ovoj mladoj devojci trebalo pružiti šansu. Sa zadovoljastvom smo dogovorile prvo zajedničko fotografisanje. Razmišljajući o lokaciji, setila sam se prostora koji će za mene zauvek biti od posebnog značaja: pozorišna sala Centra za kulturu. Moja neizmerna ljubav prema pozorištu rodila se upravo tamo, dok sam gledala izvođenja izuzetnog aleksinačkog pozorišta, ali i onih iz Kruševca, Niša, Beograda i drugih gradova Srbije. Shvatila sam da će post tamo fotografisan biti, ne samo lep sadržaj za blog, već i divna uspomena za ceo život.

Uz pomoć Maje, direktorke Centra za kulturu, dobile smo dozvolu za fotografisanje. Ono što je potom nastalo videćete u današnjem, jednom krajnje specifičnom, outfit postu.

Haljina koju nosim delo je još jedne talentovane mlade žene.  Njeno ime je Orijana Aleksić i ona stoji iza divnog brenda “Pasuljče” o kojem ćete još slušati na ovom blogu.

Sada vas prepuštam Minjinim fotografijama, ponosna što je do Brana’s Divine Worlda stigla još jedna Aleksinčanka. Uživajte… Vaša B.

wearing: dress: PASULJČE; flats: H&M; necklace: CURLYLAB;
photos by: MINJA ĐORĐEVIĆ 
Facebook
Twitter
Pinterest
LinkedIn
Email

Pročitajte još

One Response

  1. Prelep post Brano! A, fotke su me oduševila! Stvarno, toliko da ne mogu odabrati jedan favorit! Bravo za vas! ✨

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *