Search
Close this search box.
Search
Close this search box.

Smemo li da volimo modu ako želimo da nas shvate ozbiljno?

Kada govorimo o ”ozbiljnoj ženi”, onoj koju definišemo rečju intelektualka, odmah se jave brojna očekivanja. Ljudi zamišljaju kako ona treba da izgleda, kako da se ponaša, kakav stav da zauzme, kakvom energijom da zrači. Iz nekog razloga uglavnom je vide kao ženu svedenog izgleda (čitajte: ne preterano doteranu) koja nije sklona samoljublju. Ukoliko ona ne odgovara ovom opisu, te voli modu, ekscentričnije odevne komade, obožava da obuje štikle, da isfenira kosu i nalakira nokte, usput napravi i koji selfi i pohvali se na društvenim mrežama, onda se postavlja pitanje – Da li je ona zaista toliko ozbiljna? Neretko se pojavi i dilema – Da li je uopšte pametna?

Da razjasnimo odmah nešto. Prava intelektualka se ne poznaje po odeći, već po svojim stavovima, načelima, integritetu, delima. Pa zar nas nisu učili da odelo ne čini čoveka? Ili se možda ova poslovica odnosi samo na muškarce?

Ulepšavanje od kamenog doba

Sređivanje i ulepšavanje postoji od kad je sveta i veka. Osim što je odeća imala funkciju zaštite, ona je, takođe, zajedno sa nakitom služila za ukrašavanje tela. Najpre su ljudi koristili neobrađene predmete iz prirode i ukrašavali se biljkama, školjkama, a kada je otkriven metal, ljudi su ga vrlo rado koristili za pravljenje nakita. Etnolozi kažu da je čovek počeo da se sređuje od kada je postao svestan relacija ”ja i drugi”, što je, kao što možete da zamislite, od davnina.

Srediti se znači odati počast onome ko se našao u našoj blizini. Srediti se znači reći sebi samoj: ”Vredna sam sopstvenog vremena i pažnje”.

Čimamanda Ngozi Adiči, spisateljica i feministkinja iz Nigerije, u svom čuvenom Ted Talk-u ”Svi bi trebalo da budemo feministi i feministkinje” opisuje svoje ushićenje kada je počela da radi na fakultetu i kada je trebalo da održi prvo predavanje doktorandima. Nije bila nimalo zabrinuta za sam čas, dobro se pripremila, ali je bila zabrinuta za svoj izgled. Mislila je da je studenti neće shvatiti ozbiljno ukoliko izgleda previše ženstveno. Tog jutra je želela da stavi sjaj za usne i obuče suknju. Umesto toga, obukla se vrlo svedeno. Odelo koje je odabrala bilo je, kako ona kaže, ozbiljno, muškobanjasto i ružno.

Čimamanda je osetila uzbuđenje, želela je da se u skladu sa tom emocijom, ali i sa sopstvenim uverenjima i obuče. Da pokaže svetu da joj je do tog posla stalo. Tim malim jutarnjim ritualom sređivanja i šminkanja, želela je da oda počast svojoj novoj poziciji. Ali i da ostane dosledna sebi jer jedna intelektualka i te kako može da voli modu! I na to i te kako ima pravo.

Kada se obučemo onako kako želimo, najpre poštujemo onu pravu sebe. Pustimo da naše biće u potpunosti zablista i time dajemo ono što zaista imamo.

Pamet ili ženstvenost? Zašto moramo da biramo?

Da li se ozbiljnost i ženstvenost međusobno isključuju? A inteligencija i moda? Da li jedna školovana žena, svestrana, intelektualka ima pravo da obuče svoju roze haljinu i stavi svoj omiljeni šešir sa mašnom? Da voli svoje Gucci cipele ili mantil iz Zare koji je dugo merkala? Zašto uporno mislimo da ozbiljnost, pa i feminizam znači da odbacujemo onaj nežni deo sebe? Onaj koji je, tradicionalno, opisan kao ženski? Da li se od jedne intelektualke očekuje da ne voli šljokice i roze? Štikle, čak i onda kada je noge od njih bole? Da li je, ovom logikom, roze boja u suštoj suprotnosti sa verovanjem u borbu za rodnu ravnopravnost?

Uporno listanje modnih časopisa, biranje odeće u buticima, smišljanje odevne kombinacije za važan događaj ili pak odlazak u bioskop vrlo su zabavni deo našeg života i treba da ga prihvatimo kao takvog. Moda ne samo da je umetnost sama po sebi već je i umetnost življenja. Moda je jedna od onih stvari koja nam daje dodatno samopouzdanje i snagu, mogućnost da se poigravamo bojama, nijansama, oblicima. Moda nam omogućava da se izrazimo, da pokažemo ko smo. Ona je pečat, dah slobode i poziv na kreativnost.

U skorašnjem videu za Vogue, Aleksandrija Okasio-Kortes nam pokazuje u kojoj meri ženstvenost ima moć. Pošto je politika, za sada, svet muškaraca u kojem vladaju muški principi i donose se odluke iz patrijarhalnog ugla, žena, koja se bavi politikom, treba da se prilagodi. Iako Aleksandrija želi da bude shvaćena ozbiljno i apsolutno ima šta da kaže, ona ipak razmišlja o tome da li će je određena boja senke umanjiti u očima drugih političara u kongresu. A videli smo njene nastupe, čuli smo njena pitanja, videli smo na koji način izaziva javnost, norme i pokušaj skretanja sa puta. Pa zar nisu njena pitanja bila najoštrija i najpronicljivija kada se Mark Zakerberg našao ispred kongresa? Nismo li upravo njene britke nastupe, u kojima je uzdrmala javnost, ushićeno delili na društvenim mrežama?!

Pored svega o čemu ima i treba da razmišlja svakog dana, mora da se zapita da li će baš te šljokice umanjiti važnost onoga što ima da kaže!? Međutim, Aleksandrija je to. Poigrava se ona pravilima, iako je svesna da, za ostanak u igri, mora nekih i da se pridržava. Tako ona priznaje da stavi crveni ruž kada joj treba mali dodatak samopouzdanja. Šminka je moćna alatka, koju ne samo da možemo nego i treba da upotrebimo u našu korist! Nekad je upravo taj crveni karmin ono što nam je potrebno da se dignute glave suočimo sa novim izazovima.

Neke od najmoćnijih žena na svetu, simboli feminizma, sređivale su se i šminkale. Držale do sebe. Nedavno preminula Rut Ginsburg, sudinica u Vrhovnom sudu Sjedinjenih Američkih država, uvek u svojoj crnoj, dugačkoj sudijskoj haljini, uvek je nalazila način da pokaže svoju ženstvenost. Sređene kose, našminkana, uvek sa ružem na usnama, pažljivo je birala raskošne ogrlice koje su razbijale crnilo simbola sudstva oličenog u odori. Ona je našla način.

U Srbiji se moćne žene, takođe, sređuju. Međutim, neretko nailaze na nemilosrdnu paljbu na društvenim mrežama. Setimo se samo komentara koji su se o Dariji Kisić Tepavčević provlačili po Tviteru. Oštre osude u kojima su se ljudi pitali kako to da ona ima vremena da se sredi. Da se razumemo, i da se nije sredila, opet bi bio problem. Uvek je problem kada je žena na poziciji moći, tamo gde se očekuje muškarac.  Iz nekog razloga, našim pevačicama i starletama praštamo slojeve šminke. Navikli smo. Ali kada jedna intelektualka želi da pokaže sebe u punom svom sjaju, to nam već ne odgovara.

Dupli standardi

Kada su u intervjuu za Elle magazin pitali Bijonse šta misli o sređivanju, ona je rekla:

Mi nismo samo jedno. Svi oni koji veruju u jednaka prava za muškarce i žene ne oblače se i ne ponašaju se na isti način.

Ovim je želela da dâ do znanja da ne možemo posmatrati svet i ljude oko sebe na tako pojednostavljen način. Svi smo kompleksne ličnosti sa mnogo interesovanja. Nije fer doneti zaključke o jednoj osobi na osnovu jedne informacije koju imamo o njoj.

Naučene smo da budemo svesne svog izgleda u svakom trenutku, uvek u strahu šta neko može da pomisli na osnovu odeće koju nosimo. S druge strane, nikada se ne brinemo da li neki muškarac izgleda previše muževno. Svakako kada muškarac obuče odelo, on je pristojan, elegantan, kada se žena sredi, često se postavlja pitanje – Zašto? Koga ona želi da privuče? Zar nije paun taj koji raširi svoje prelepo perje kad hoće da privuče ženku? Evoluirali smo. Imamo pravo da se sredimo i onda kada ne tražimo nečiju pažnju.

Videli smo na primerima da se dešava da ženu ne shvate ozbiljno ukoliko je ”previše” sređena. Međutim, šta se dešava sa ženama koje to uopšte nisu, onima koje ne vole karmin ni lak za nokte? Ima li opet, s druge strane, oštre osude onih koje vole da obuju patike i trenerku, ne vole da se šminkaju, kosa im je puštena i bez nekog posebnog oblika. Neisfenirana, nedovoljno kovrdžava, nedovoljno ravna, a nije u repu, a kad je u repu, zašto je u repu – pogledi i osuda se osećaju. Ko određuje šta je to nedovoljno na nekome?

I nekad mi se čini da imamo podelu na crno i belo. Ili volimo da se sređujemo, ne izlazimo iz kuće neisfenirane ili pak to nije naša šoljica čaja, što bi rekli Englezi, i ostavljamo svoju čupavost kao ukras. I iz kog god da smo tabora, krivimo onaj drugi i osuđujemo ga. Kao da jedno ne može bez drugog. Kao da ne možemo da budemo nežne dame na štiklama, sa crvenim ružem na usnama, a onda da odemo na kafu u trenerci nenašminkane.

Zašto ljude toliko šokira kad se neko ko ne voli da se sređuje odjednom sredi?

Kada se ona neka ”čupava”, kao ja, isfenira, odmah pljušte komplimenti. I onda se pitam – A šta nije u redu sa mojom prirodnom kosom? Onda moram da primetim da je nesređivanje mnogo teže oprošteno devojkama koje pak vole da se sređuju. Odmah se razmišlja o tome šta joj je.

Budni pogled drugih uvek je na nama. Bez prestanka smo u pripravnosti i mislimo na to šta će drugi da pomisle ukoliko se obučemo ovako ili onako. A na Instagramu, kao i u životu, dupli standardi.

Šta ako sve odlučimo da se više ne izvinjavamo za to kako ćemo da se obučemo? Da li bi to moglo da pokrene jednu malu revoluciju? Onu koja će zatim pokrenuti i naš slobodniji način razmišljanja, pa nećemo više osuđivati ni sebe, a ni druge. Jer ma koliko mislile da su trendovi nametnuti, a muževnost i ženstvenost izmišljeni koncepti koji možda i dolaze iz patrijarhata, hajde da za sada, pustimo sebe da se obučemo onako kako želimo, onako kako ćemo se najbolje osećati u datom trenutku.

Odelo možda ne čini čoveka, ali može doprineti tome da se bolje osećamo, pa zašto to ne bismo videli kao alatku i upotrebili je u svoju korist?

Lepota življenja je upravo u tome da može ovako, a može i onako. Na nama je da odaberemo. Neke žene žele da provedu mnogo vremena šminkajući se, jer je zabavno. Sve te četkice, boje, nijanse, uklapanje, mazanje… Naše lice postaje platno, a mi slikarke čija četkica postaje magični štapić. A ako je nekoj ženi to dosadno, ne zanima je, pa i to je u redu! Vraćamo se na Bijonsin odgovor da ne možemo i ne treba sve da budemo iste i sve da nas zanimaju iste stvari. I zbog toga ne treba i ne smemo da naiđemo na osudu.

Pravu moć uzimamo u ruke onda kada odlučimo da to radimo zbog sebe, a ne zato što se to od nas u datoj situaciji očekuje.

Ostavljam vas sa vrlo moćnom porukom predivne Aleksandrije: ”Ključ lepote je da se mi osećamo lepo. Nikakav novac niti šminka ne mogu da nadoknade to da volimo sebe. To je osnova svega”. Zato volite se drage, bez obzira na odevnu kombinaciju za koju ste se odlučile.

 

ilustracija: Nevena Mitrović

*ovaj post nije sponzorisan

Facebook
Twitter
Pinterest
LinkedIn
Email

Pročitajte još

3 Responses

  1. Bravo! Zivim u Nemackoj, zemlji tacnosti, efikasnosti i skromnosti. Radim veoma ozbiljan posao. Kada sam se na prvom radnom mestu pojavljivala u (najobicnijoj) haljini, uvek me docekalo pitanje – izlazim li posle posla. Jer “normalno” obucena znaci farmerke i neki duks ili majica bez oblika i boje. Zaboga, mi smo intelektualke! Kosa obavezno kratka, jer je to najlakse. Ne! Ostala sam svoja. Nosim haljine, suknje, cipele svih boja, doterujem se sa zadovoljstvo i … abrakadabra! Moje prijateljice su pocele cesce da nose haljine 🙂 A i zene s kojima se srecem na poslu pozitivno reaguju.
    Kako izgleda prosecna zena ovde najbolje opisuje reakcija jednog deteta, kada sam obucena u najjednostavniju haljinu usla u prostoriju. A dete me pita: “Jesi li ti kraljica?” Odgovor njegove mame: “Nije, duso, teta samo nosi ono sto mama nikad ne nosi i nema u ormaru – haljinu.”

Leave a Reply to Biljana Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *