U nedelju, 25. jula ove godine, vest o smrti Mirjane Marić, ikone modnog dizajna na prostoru bivše Jugoslavije, kao da se provukla kroz medije krišom, zaobilazeći pompu i hvalospeve koji bi u ovom slučaju bili sasvim opravdani. Čini mi se da kao društvo nismo uložili dovoljno truda u podsećanje na njen značaj za jugoslovensku modu i njeno pozicioniranje u globalnom kontekstu. A pored toga što je svojim talentom, radom i preduzimljivošću zadužila Jugoslaviju, bila je veoma važna i za Veliko Gradište, grad u kome sam odrasla i u kome se, sasvim slučajno, nalazim dok pišem ovaj tekst.
Mirjanino dvorište i belgijska kraljica u preduzeću kožne galanterije
Mirjane se sećam još dok sam bila devojčica, viđali smo je u prolazu, izgledala je isto kao i na televiziji i volela je da šeta pored Dunava. Sećam se i njene ćerke i unuka Nikole koji se igrao s mojim bratom leti, kada bi iz Amerike dolazili u Srbiju. Najjasnije se ipak sećam njenog ogromnog dvorišta koje se spuštalo na Dunav i gustim rastinjem sasvim skrivalo pogled na kuću u kojoj je gospođa Marić provodila vreme kada bi zbog posla dolazila u Gradište. A dolazila je svakog petka da bi se sastajala sa menadžmentom Mode koji je bio izrazito preduzimljiv i imao je sluha za njene ideje, pa je njihova saradnja napravila pravu eksploziju na tržištu tadašnje Jugoslavije.
Razvivši se iz saračko-sedlarske i tašnerske zadruge, Moda je postala preduzeće kožne galanterije, a osamdesetih godina prošlog veka, zahvaljujući upravo saradnji sa Mirjanom Marić, kao i ulaganju u prostor, opremu i kadrove, ova fabrika brojala je blizu 800 zaposlenih. Svako u gradu je imao nekoga ko radi u Modi, kao što je i u svakom ormaru bilo bar po dve stvari od kože iz neke Mirjanine kolekcije. Modina prodavnica, u kojoj su se stare kolekcije prodavale po nešto nižim cenama, bila je omiljena među našim rođakama iz Beograda koje su nas ponekad posećivale isključivo zbog kupovine u njoj.
Ljubav između Gradišta i Mirjane je bila uzajamna, ona je bila zahvalna na podršci koju je ovde dobijala, a moji sugrađani su bili ponosni što se ime našeg grada nalazilo na čuvenim zlatnim pločicama, baš uz Mirjanino.
Postoji i lokalna legenda koja kaže da je belgijska kraljica Paola, oduševljena Mirjaninom kolekcijom sa revije koju su Tito i Jovanka Broz priredili upravo zbog posete belgijskog kralja Alberta II i njegove supruge Beogradu, tražila da je dovedu do Gradišta u Modinu fabriku i tu se obukla od glave do pete.
Upravo saradnja sa Jovankom Broz bila je ključna za to što će Mirjana Marić postati žena koja je oblačila celu zemlju i formirala vizuelni identitet Jugoslovenki koji će svet sa oduševljenjem prihvatiti, moguće zato jer niko nije očekivao da tako savremen modni izraz dolazi iz jedne komunističke sredine. Kreirala je uniforme za JAT, pa čak i modele za jugoslovensku reprezentaciju za Zimske olimpijske igre.
Za svoje kreacije birala je najkvalitetnije sirovine jer joj je kvalitet izrade i konstrukcije bio prioritet, pa se tako, na primer, od jedne kože pravilo samo desetak primeraka nekog modela, što je za prosečnu damu predstavljalo određenu vrstu ekskluzivnosti. Međutim, budući da je Mirjana Marić često naglašavala kako su joj najveća inspiracija obične žene, one sa kojima se susreće na ulici, nije dozvolila da ta ekskluzivnost znači i nedostupnost, isključivost i nefunkcionalnost koje često prate haute couture. Zahtevala je da se njena odeća izrađuje kako u veličini 38, tako i u veličini 46, a cena njenih komada, iako visoka i za to vreme, nikada nije bila formirana tako da bude nepristupačna pripadnicama srednje klase. Iako se zapravo nikada nije bavila visokom modom, Mirjana je unela njene tragove u ormare naših mama, tetki i baka, na čemu ćemo joj zauvek biti zahvalne
Od Kravlja do Kardena
Kako je uopšte izgledao razvojni put Mirjane Marić i šta je uticalo na to da baš ona kreira imidž Jugoslavije? Rođena 1938. u Kravlju pored Niša, već sa deset godina se sa porodicom preselila u Beograd. Na Akademiji za primenjenu umetnost, Odsek tekstil, diplomirala je 1960. godine, nakon čega odlazi u Mančester kako bi magistrirala tekstil i savremeni kostim na tamošnjoj Umetničkoj školi. Moguće da je upravo taj period koji je provela u Engleskoj bio najznačajniji kada je u pitanju formiranje njenog umetničkog izraza i savremenost njenog shvatanja mode. Bila je u žiži stvaranja globalnog kulturnog fenomena, erupciji nastanka pop kulture kakvu danas poznajemo, a koju su predvodili Bitlsi (čije je koncerte posećivala) i Mary Quant.
Posle studija se vratila u Jugoslaviju i nakon kraće karijere u prosveti (predavala je u Školi za industrijsko oblikovanje) zaposlila se u Jugoeksportu, gde je napravila potez koji je odredio njenu buduću karijeru ubedivši rukovodstvo firme da pokrene proizvodnju. Počela je s malom radionicom koja se ubrzo razvila u ozbiljnu radionicu za visoku modu. To je dalje dovodi do angažmana za Jovanku Broz, pred kojom je tokom prvog susreta imala ogromnu tremu, sumnjajući u svoju kompetentnost jer je prva dama države imala nepogrešiv njuh za modu i bila je sinonim za prestiž, ali ubrzo je postala Jovankin najveći adut kada je u pitanju bilo predstavljanje naše mode stranim državnicima, kako u gostima, tako i na domaćem terenu. Zahvaljujući tome, Mirjanine kreacije su se mogle videti na danskoj princezi, ali i na već spomenutom belgijskom kraljevskom paru. Tako ju je zapazio i Pjer Karden, jedan od velikana modnog dizajna dvadesetog veka, za čije je revije Mirjana uradila nekoliko kreacija. Ubrzo slede i njene samostalne revije u Parizu i Njujorku i njeno ime tako je zacementirano u svetu mode.
Mirjana forever
Mirjana je bila žena koja je imala sve što je potrebno za posao kojim se bavila. Prevedeno na savremeni jezik – bila je odlična menadžerka, imala je smisla za odnose s javnošću, a važnost koju je pridavala prezentaciji, tj. vizuelnom identitetu svojih kolekcija, ogledala se u saradnji sa najvećim profesionalcima tog doba, poput fotografa Maria Leonea Bralića ili modelima kao što su bile Ljiljana Tica, Ivanka Dvojaković i Ljiljana Perović. Svi koji su sa njom sarađivali su saglasni da je rad sa Mirjanom bio uživanje, kao i kada su u pitanju njen profesionalizam, perfekcionizam i determinisanost. Upravo Mario Leone Bralić je, pored autorke Mirjane Menković, bio umetnički direktor izložbe “Mirjana Marić: moda i dizajn”, koja je 2014. godine postavljena u Etnografskom muzeju u Beogradu kao omaž njenoj dugoj i bogatoj karijeri, a kreatorka je specijalno za tu izložbu dizajnirala svoju poslednju kolekciju koja je sumirala čitav njen dotadašnji rad.
Nakon toga kao da je usledila pauza u sećanju i podsećanju na lik i delo Mirjane Marić. Ona je bila sinonim za doba u kome su žene nosile svilene košulje i tretirale ih s ljubavlju i pažnjom, predano ih peglajući pred svako nošenje dok se ne izravna i najsitniji nabor na njima. To je bilo doba kada se na posao išlo u finim kompletima koji su trajali, bili aktuelni sezonama i kojima vreme nije moglo ništa.
Dvadeset prvi vek je uneo tektonske promene u naše živote i sve to preokrenuo naglavačke. Sređivanje za posao poprima neke sasvim drugačije oblike, peglanje često tretiramo kao gubljenje vremena, a odeća je postala potrošna roba i sve više gravitiramo ka udobnosti. Što, naravno, ne isključuje eleganciju kao takvu, ali može da objasni zašto zaboravljamo Mirjanu. Međutim, čini mi se da ona, uvek ispred svog vremena, nije zaboravljala na nas, generacije koje dolaze, ostavivši nam u amanet stvari koje su toliko dobre da će trajati zauvek. I kao što je prilikom intervjua za RTS povodom spomenute izložbe izjavila – sada je otišla da odahne malo. Da se odmori.
4 Responses
Sa ponosom cuvam maminu staru koznu torbu (na cijoj plocici stoji ugravirano mirjanino ime)i dalje je kao nova!!!
Divan tekst!