Search
Close this search box.

Putovanje kroz vreme…

Prvi put putovala sam vozom sa devetnaest godina. Godina 2006., kratka maršuta od Aleksinca do Niša, u društvu devojaka koje su mi i devet godina kasnije najbolje prijateljice. Ne sećam se zašto smo tog dana rešile da umesto autobusom, kakav je inače bio običaj, do Niša ”skoknemo” vozom (kako je Niš udaljen od Aleksinca samo 30 kilometara praksa dobrog dela Aleksinčana jeste da tamo odlaze u kupovinu, šetnju, na piće, u večernji izlazak; tako je bilo tada, tako je i danas), ali se odlično sećam koliko sam bila uzbuđena zbog toga. Do tada, voz sam jedino viđala iz daljine, dok bi pruga pratila magistralni put kojim bih putovala automobilom ili autobusom. Otud se u meni stvorila neka čudna čežnja ka vozovima, koja ni do dan danas nije prestala.

Skoro deset godina kasnije, kada smo planirali svoj put od Portoroža do Termi Olimia, rešili smo da isti pređemo upravo vozom. Nažalost, prvi deo plana bio nam je osujećen usled radova na pruzi te smo do Celja stigli autobusom. Ipak, u Celju nas je sačekala prava poslastica i avantura. I to potpuno neočekivano. Naime, pri kupovini karata do Podčetrteka, u čijoj blizini se nalaze Terme Olimia, saznali smo da upravo u vreme našeg polaska kreće i Muzejski voz, iz 1920. godine. Prava turistička atrakcija u ovom delu Slovenije. Nismo se premišljali mnogo. Kupili smo dve karte u jednom pravcu i čekali naš termin. U međuvremenu, prošetali smo Celjem, koji je, poput mnogih slovenačkih gradova, jako simpatičan, ali izuzetno miran. Retka stavka koja mi se ne dopada u Sloveniji.

Dva sata kasnije, na železničkoj stanici u Celju odigravala se scena kao pre jednog veka. Lokomitiva, iz čijeg je dimnjaka kuljala para, polako je prilazila kompoziciji vagona, sve dok se nije sudarila sa njom, što je bio znak da se mogu povezati. Iz prozorčića u prednjem delu lokomitve sve to je nadgledao mašinovađa, crn od uglja. Tada se začuo prepoznatljivi zvuk starih vozova, što je značilo da uskoro krećemo put naše destinacije. Mogli smo da se smestimo u koji god vagon želimo. A oni su bili priča za sebe. Sve autentično, a opet renovirano. Od vagona za nošenje pošte, preko onog u kojem se nalazi bar, do standardnih putničkih. Bila sam očarana. Prelazila sam iz vagona u vagon, otvarajući mala, vagonska vrata i prelazeći preko čelične konstrukcije voza, upravo onako kako sam to ranije viđala samo u filmovima. A onda smo krenuli. Voz se zahuktavao, kondukteri su uskakali jedan po jedan, držeći se jednom rukom za stepenice od vagona a sirena je odzvanjala, rekla bih, celim Celjem. Počelo je jedno od najlepših turističkih iskustava u mom životu. Uživali smo. Maksimalno. U svakom zvuku i pokretu voza, pa i u mraku tunela i mirisu uglja. Četrdeset i pet minuta kasnije stigli smo da naše destinacije bogatiji za jedno specifično iskustvo.

Bilo mi je drago što sam sve to zabeležila svojim fotoaparatom, ali tek kada sam počela da razvrstavam fotografije shvatila sam koliko ima lepih i da ova priča zaslužuje zaseban post. Otud i moje danšanje javljanje. Naprosto, nisam mogla da tek usput spomenem ovo iskustvo i da objavim tek nekoliko fotografija. Imala sam mnogo više za reći, za pokazati ali i preporučiti jer je ovo moja najsnažnija preporuka za sve one koji planiraju put u ovaj kraj Slovenije. Pogotovo što se istim vozom možete vratiti sa mesta polaska u istom danu, te biste sebi mogli da organizujete divan izlet. OVDE možete naći sve detaljnije informacije o rasporedu vožnji ali i o ceni karata.

Toliko od mene u ovom pisanom delu posta. Sada vas prepuštam fotografijama koje će, nadam se, uspeti da vam prenesu makar delić opisane atmosfere… Do idućeg javljanja, uživajte u ostatku vikenda… Vaša B.

0214151719
12
1011 09 0507 03 0406 0818 

 wearing: t-shirt: ŠKRABAC; pants: LINDEX;  sneakres: REEBOK; necklace: Z&A;
photos by Brana’s Divine World
used camera: Canon EOS 6D, lens: 25 – 105 mm 4.
more informations: Canon Srbija
Facebook
Twitter
Pinterest
LinkedIn
Email

Pročitajte još

11 Responses

  1. Ja često putujem vozom kako sam student i obožavam čuti zvuk voza uvijek me podsjeti da neko nekog tada čeka, neko se nekom raduje…

  2. Prve tri fotografije su kao sa filma ❤ Odusevljena sam pricom i celokupnim utiscima sa letovanja u Sloveniji koji mame na dolazak Kao i uvek, uspela si da docaras i preneses emociju pre svega kroz rec a naravno i kroz fotografije.

  3. Prelepe fotografije, vozom sam putovala pre 5 godina do Zajecara i bilo je zaista opustajuce i predivno putovanje. 🙂

  4. Kao ljubitelju vozova i putovanja toplo Vam preporučujem da, ako niste, posetite Drvengrad – osećaćete se kao među kulisama nekog filma i provozate se Šarganskom osmicom. Fotografije su magične, kao i uvek.

  5. Kada bi samo naši vozovi bili ovako sređeni. Volim da putujem vozom, ali su naši i spori i neretko kasne ,,po redu vožnje”. Ali svakako je divno iskustvo putovati vozom. Možeš i da protegneš noge, prošetaš, otvoriš prozor. 🙂

  6. divan post brano! kao i tvoj blog, drugaciji i jedinstven, pravo si osvezenje 🙂

  7. Kao mala sam jako cesto putovala vozom sa svojim roditeljima.
    I nekoliko godina kasnije sela sam u voz kao student, sada kao zaposlena zena..
    Voz mozda jeste kod nas “zastarelo” prevozno sredstvo.. ali ima neku posebnu magiju i svojim zvukom dok vozi, pruza pravi osecaj putovanja..

    Jako mi se svidja ovaj post, kao niz prethodnih.. 🙂

Leave a Reply to Miljana Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *