Razlozi zbog kojih putovanja u inostranstvo ovog leta neće predstavljati kompletan užitak svima su nam dobro poznati. Naravno, to ne znači da ćemo se svi sa njima na isti način nositi i to je sasvim u redu (dok god budemo odgovorni prema sebi i drugima). Međutim, ako se odlučite da ih jednostavno izbegnete time što ćete putovati unutar granica Srbije, ovaj post stiže kao jedan od predloga na tu temu. Pored predloga koje sam vam već davala putem svojih Instagram priča, a koje planiram da pretočim i u jedan blog-post jer zaista smatram da zavređuju to, želim da vas i ovde malo detaljnije sprovedem kroz neke od mojih domaćih avantura. Ova se odigrala pre pune dve godine i ne brinite, dobro sam sebe iskritikovala što joj nisam ranije posvetila pažnju i na blogu. Opet, možda je čekala baš ovako dobar tajming i povod. Kako god bilo, zadovoljstvo mi je da vas konačno povodem u Ovčarsko-kablarsku klisuru, tačnije u šetnju kroz jedan njen delić. Sprovešću vas putanjom koju smo Jovana Tomašević i ja tog dana prošle i usput ću sa vama podeliti poneku fotografiju koju smo tada napravile. Žao mi je što ih nema više, ali naš tadašnji plan je podrazumevao fotografije za outfit post, a ne post o putovanju. Potpuna glupost, ako smem da primetim. Ali dobro je da shvatamo svoje greške. To je znak da napredujemo.
Elem, u Čačak sam se tog maja obrela povodom venčanja Jovanine rođene sestre. Jedan dan smo uživali u čačanskom slavlju, a sledeći smo iskoristili za jednodnevni izlet po kutcima obližnje klisure. Jovana, prekaljena tragačica za skrivenim lepotama Srbije, imala je u svojoj glavi jasno osmišljen plan. Pratili smo meandre Zapadne Morave krećući se ka Ovčar Banji, našoj prvoj stanici. Usput je Jovana poželela da mi pokaže stari železnički most koji odavno nije u upotrebi, usled čega ga je priroda uzela pod svoje. Skriven je i do njega se mora doći pešaka, te mi nemojte zameriti što vam neću precizno reći gde se nalazi. Ako vas bude zanimalo, tražićemo Jovani detaljna uputstva.
Na putu ka Ovčar Banji naišli smo na još jedan most. Ovaj put viseći, očuvan i vidljiv tako da ga je lako uočiti. Može vam se činiti da ovakve stanice nisu mnogo interesantne, ali zapravo mogu predstavljati zanimljive momente na vašim izletima. A i mesto za lepu fotografiju, zašto da ne.
Ovčar Banja je jedno preslatko mestašce koje odiše mirom kakav ne može da vam ne prija. Kakva god da ste ličnost, lakoća i jednostavnost života koju zateknete u ovakvim mestima, neće vas ostaviti ravnodušnim. Predlažem da se smestite na nekoj od klupica u blizini spomenika Branku V. Radičeviću (koji je rođen upravo ovde) i jednostavno uživate u pogledu na Moravu, u miru i tišini. Nije isključeno da će rekom proći čamac sa veselom ekipom ili da će biti šetača čiji će psi iskoristiti Moravu da se osveže. Sekvence banjskog šarma.
Kada se zadesite u ovom kraju, zaista bi bila šteta da ne obiđete neki od manastira u blizini (zbog njihovog broja, ovaj kraj se neretko naziva ”Srpska Sveta gora”). Mi smo se tada odlučile za manastir Nikolje koji se nalazi u selu Rošci i potiče iz XIV veka. Put do manastira je oivčen prelepom prirodom zbog čega će i samo putovanje do tamo biti divan segment ove avanture. A kada stignete u manastir, spremite se na još jednu dozu terapeutskog mira. Osim što ćete imati priliku da uživate u lepoti originalnog ikonostasa i fresaka, koji su sačuvani zahvaljujući činjenici da manastir nijednom nije rušen, videćete i kuću u kojoj je boravio knez Miloš, krijući se od Turaka. Manastir je ženski i sve su šanse da će vas neka od monahinja ponuditi svežom vodom, voćem ili rakijom. Iskoristite posetu i da odmorite u manastirskom vrtu i uživate u nestvarno lepoj prirodi koja ga okružuje.
Poslednja stanica našeg obilaska bio je Konjički klub ”Griva” u Prijevoru. Reč je o ergeli koja broji osam prelepih konja, ali to nisu jedine životinje koje ćete ovde videti. Sačekaće vas prava mala farma na kojoj se slavi priroda i život u skladu sa njom. Domaćini su preljubazni i daće sve do sebe da se prijatno osećate. A ako ste raspoloženi za jahanje, na raspolaganju vam je škola jahanja, terensko jahanje, ali i uživanje u zanimljivim trail turama o kojima više možete pročitati ovde.
Još jednom moram da iskažem žaljenje što nemam više fotografija kojima mogu da vam dočaram sve viđeno tog dana. Shvatiću to kao razlog više da se iznova vratim u ovaj kraj, mada je istina da mi dodatni razlozi nisu potrebni. Sama činjenica da sam videla tek delić te lepote i da je toliko toga ostalo neistraženo, već je dovoljna da jedno od letnjih vikend putovanja rezervišem baš za ovaj kraj. A vama ću od srca preporučiti da učinite isto, jer vas tamo čeka terapija. Za vaše oči, uši i um. Izlet nakon kojeg se osećate pročišćeno od svega negativnog što svakodnevica donosi. I spremnijim da se sa njom iznova suočite.
Čudo je ova zemlja. Samo neretko to smetnemo s uma.
Do idućeg posta…
Vidimo se po Srbiji!
Fotografije: Jovana Tomašević
*ovaj post nije sponzorisan
One Response
Predivno! I tekst i fotografije.
Stvarno je cudo ta Ovcarsko- kablarska klisura, ja sam zahvalna sto zivim u Cacku upravo zbog nje. Planinarenje na Ovcaru i Kablaru je nestvarno, tako da od srca sve preporuke za sve ljude koji nisu bili da obavezno odvoje vreme i dodju. 🙂