Nisam vam previše pisala o svojim ciljevima za 2020. godinu što nikako ne znači da ih nema. Naprotiv, ima ih, brojni su i za mene izuzetno značajni. Ali dobar deo njih ostaće moja mala tajna, makar dok ih ne ostvarim. Jedan ipak želim javno da podelim jer se nadam da ću tako, i pred sobom i pred vama, stvoriti jaču i čvršću obavezu da ga realizujem.
Reč je o postovima sa putovanja koji su se prethodnih godina toliko nagomilali da mi i sama pomisao na njih i na rad koji iziskuju izaziva nelagodu. A to ne sme da bude tako jer ako u nečemu uživam, onda su to putovanja, a ako o nečemu volim da pišem onda su to iskustva sa tih putovanja. Zato je jedan od ciljeva za ovu godinu (bio je i za prethodnu, ali očigledno da nije u celosti ispunjen) da sve postove iz travel foldera prebacim na blog. Krenućemo unazad, odnosno od najsvežijeg putovanja i naše posete Štutgartu u vreme božićnih praznika.
Zanimljivo je da Nemačka vodi na listi zemalja koju sam najčešće posećivala. Ispred nje je samo Italija. Do sada su čekirani: Berlin, Drezden, Minhen, Majnc, Rideshajm, Špajer, Keln, Kohem, Koblenc i dvorci Bavarske. Izgleda da su moju naklonost prema ovom delu Evrope primetili i sami predstavnici nemačke turističke organizacije, te su mi se javili sa željom da me pošalju upravo u Štutgart i to u toku trajanja njihovih božićnih marketa. Atrakcija po kojoj zemlje zapadne Evrope postaju sve interesantnije u ovo doba godine. Takav upit može dobiti samo jedan odgovor, tako da smo se 21. decembra Nikola i ja direktnim letom Air Serbia uputili ka Štutgartu. Ovo je ujedno i moj odgovor na pitanje kako najbrže stići do Štutgarta. Postojanje direktne linije, koja funkcioniše nekoliko puta nedeljno, jedna je od olakšavajućih okolnosti ukoliko se odlučite da posetite ovaj nemački grad. Štutgardski aerodrom je odlično povezan sa centrom grada, te sve što je potrebno da uradite po preuzimanju prtljaga jeste kratka vožnja pokretnim stepenicama koje će vas dovesti do stanice metroa koji vas vodi direktno do centra.
U centru se nalazio i naš hotel koji smo mogli samostalno da odaberemo, pa je izbor pao na zasigurno jedan od najmodernijih i najautentičnijih hotela u Štutgartu. Ovaj grad obiluje hotelima koje mogu podvesti pod kategoriju klasični, a Jaz in the City apsolutno izlazi iz tih okvira. Kroz specifičan dizajn enterijera lobija i soba prikazana je multikulturalnost Štutgarta, ali je dat i omaž samom gradu i njegovoj istoriji. Tako su mesta za sedenje u lobiju zapravo inspirisana sedištima Poršeovih vozila, lampe su napravljene od starih Mercedesovih retrovizora (Štutgart je dom ovih automobilskih marki), a fotografije ovog grada iskorišćene su kao ukras na plafonu restorana.
Svaka soba ima svoj tablet putem kojeg se možete upoznati sa aktuelnom hotelskom ponudom, dešavanjima u gradu ili možete slušati neke od Jaz in The City remix-a iza kojih stoje DJ-evi koji neretko puštaju muziku upravo u ovom hotelu. Muzika je, što se da zaključiti i iz imena hotela, vrlo važna stavka u imidžu ovog brenda. Na samom vrhu hotela nalazi se sjajan Wolfam Bar & Terrace koji važi za jedan od popularnijih barova u Štutgartu, posebno u letnjim mesecima kada terasa hotela dobija potpuno drugačiju dimenziju. Bar u lobiju ništa nije manje atraktivan, tako da ćete tamo neretko sresti stanovnike Štutgarta kako uživaju u dobrom koktelu i, naravno, dobroj muzici.
Prvi kontakt sa Štutgartom je obećavao. Imali smo sve razloge da verujemo da će tako ostati i do kraja našeg boravka. I jeste, s tim da smo morali ozbiljno da se organizujemo i dovijamo kako bismo uspeli da vidimo sve željeno. Zašto? U Štutgart smo stigli 21. decembra, prvi celodnevni dan za obilazak bila je nedelja (tokom koje retko šta radi u Štutgartu) a dva od preostala tri dana bila su najveći praznici u zapadnom svetu – Badnji dan i Božić. Nije nam bilo druge no da temeljno istražimo kompletnu ponudu i radno vreme svega što nam je bilo interesantno.
Tako smo odlučili da prvi dan odvojimo za Etnografski muzej Linden, obližnju galeriju Hous 3.0 i Crkvu Svetog Jovana (Johanneskirche am Feuersee). Etnografski muzej nam je zapao za oko čim smo stigli u Štutgart s obzirom na to da je ceo grad bio oblepljen reklamama za aktuelnu izložbu o Astecima. Na osnovu reklama zaključili smo da je posredi jedna od najatraktivnijih izložbenih postavki u Štutgartu. Kada smo je posetili, uverili smo se da je zaista tako.
Reč je o opsežnoj izložbi posvećenoj Astecima, starosedelačkom narodu američkog kontinenta koji su 1521. godine pokorili Španci. Pet vekova od tog događaja pomenuta izložba ima za cilj da približi kulturu, nasleđe i život Asteka i njihovih potomaka. Savetujem vam da pročešljate Google kako biste više saznali o ovoj temi, a da u nastavku pogledate fotografije nekih od eksponata koji su trenutno u Štutgartu i ostaće tamo sve do 3. maja 2020. godine. Ništa manje nije zanimljiva ni stalna postavka u okviru koje imate prilike da se upoznate sa islamskom kulturom, prošetate jugoistočnom Azijom, skoknete do Afrike, a obilazak završite na Dalekom istoku.
Nakon obilaska Muzeja, krenuli smo ka obližnjoj galeriji House 3.0 za koju smo saznali uz pomoć našeg digitalnog vodiča u hotelu. Dočekao nas je miris kuvanog vina i kolača sa cimetom, ali i sjajni radovi savremenih nemačkih umetnika. Ilustracije, slike, fotografije – nešto potpuno drugačije od postavke u Etnografskom muzeju i baš zato sjajan dodatak toj sivoj i kišovitoj štutgartskoj nedelji.
Odatle smo se zaputili ka Crkvi Svetog Jovana, smeštenoj na omanjem jezeru. Vrlo lepo zdanje koje netipična lokacija čini još atraktivnijom. Kako smo stigli pred sam početak mise, nismo detaljno mogli da obiđemo unutrašnjost crkve, ali smo se zato dugo divili njenoj spoljašnosti. Jato labudova i pataka koje je jedna fina gospođa veselo hranila perfektno su dopunjavali tu idiličnu scenu. Sačekali smo da završe ručak, pa smo ih na kvarno iskoristili za nekoliko fotografija. Nakon tog spontanog photo sessiona došlo je vreme za naš ručak.
Imali smo poduži spisak restorana i kafea koje smo želeli da posetimo, ali gore pomenuti problem sa neradnim danima osujetio je naš plan. Bili smo primorani da izbor mesta za ručak i večeru kreiramo prema njihovom radnom vremenu, a ne prema našim željama. Tako smo se tog prvog popodneva uputili ka restoranu Lumen, ali smo ipak ručali u Burger House-u čije se radno vreme nije završavalo u 17 časova. Sledećih dana situacija nije bila ništa bolja, ali smo uspeli da čekiramo dva lokala sa našeg spiska: Tatti i OhJulia. I dok je Tatti ostavilo utisak previše skučenog i bučnog mesta sa ne tako bogatim menijem, dotle nas je OhJulia oduševila komotnošću, uslugom i kvalitetom hrane. U nastavku je spisak još nekih mesta koja su nam na papiru i fotografijama delovala zanimljivo:
- Zimt & Zucker (Weissenburgstraße 2)
- reiskorn (Torstraße 27)
- Lumen (Schwabstraße 65)
- Huftengold (Olgastraße 44)
- Eduard’s (Sporerstraße 16)
- The Gardener’s Nosh (Calwer Str. 62)
- Tatti (Pierre-Pflimlin-Platz 3)
- OhJulia, (Karlstraße 3)
Sledeće jutro bilo je poslednja prilika da pre praznika obiđemo verovatno najatraktivnije zdanje u Štutgartu -Gradsku biblioteku. Kako je hotel na tri minuta hoda od nje, bilo je logično da nam biblioteka bude i prva stanica tog pretprazničkog ponedeljka. Preporuke na račun biblioteke čekale su nas gde god da smo potražili savet o mestima koje u Štutgartu vredni posetiti. Kada smo se našli unutar nje, shvatili smo i zašto. To ”zašto” zavređuje zaseban post koji je uveliko u pripremi i ugledaće svetlost WordPressa već za koji dan. Uživaćete, sigurna sam.
Kako je taj ponedeljak bio jedini radni dan pre praznika i našeg povratka u Beograd, rešili smo da ga iskoristimo za kraći šoping. Šoping ponuda u Štutgartu ne odudara mnogo od standardne ponude evropskih gradova. Nama je najzanimljivija bila radnja TK Max u kojoj se po sjajnim cenama može naći pregršt kvalitetnih komada garderobe, dekor detalja i pribora za rad i planiranje. Ne samo da je sve objedinjeno na jednom mestu već su u ponudi svetski poznati brendovi čije su cene snižene i do 70%. Idealno za praznični šoping.
Nakon kupovine, odvojili smo vreme za obilazak svih božićnih marketa u centru Štutgarta. Krstarili smo između tezgi sa kojih se širio miris voća potopljenog u čokoladu, toplih peciva, prepoznatljivih nemačkih kobasica, palačinki i naravno, kuvanog vina. Krovovi tezgi bili su poput izložbenih prostora na kojima su se autori postavki trudili da nadmaše i sebe i prve komšije. Praznična muzika je dopirala sa svih strana mešajući se sa žamorom šetača kojih je bilo na stotine. Tik pored minijaturne parne lokomotive na kojoj su se vozili najmlađi, nalazilo se klizalište na kojem je bilo na desetine veštih i manje veštih klizača. Iz jednog marketa ulazilo se u drugi, niz tezgi se nastavljao, a na njima i gomila zanimljivih đakonija – jestivih i onih koje su bile samo za ukras.
Badnji dan po gregorijanskom kalendaru proveli smo šetajući opustelim ulicama Štutgarta koje je sada karakterisao neki potpuno drugačiji šmek. Svi božićni marketi bili su uklonjeni (u Štutgartu božićni marketi traju do 23. decembra) usled čega smo konačno mogli da sagledamo centralne trgove i šetačke zone u njihovim standardnim izdanjima. Šetali smo bez prekida i uživali u miru kakav se retko zatiče u ovako velikim gradovima. Pred početak večernje mise gradom su odjeknula zvona, a u mojoj glavi je odjeknulo Šantićevo Pretprazničko veče. Trenuci u kojima shvatite koliko je suština praznika svuda ista, a samo je forma ta koja se razlikuje.
Taman kada smo pomislili da ćemo Božić provesti u hotelu ili iznova šetajući praznim štutgartskim ulicama stigla je pomoć prijatelja odnosno u ovom slučaju pomoć čitateljke. Draga Tihana, koja nekoliko godina živi u Štutgartu i pravi sjajne kapkejkse (probali i oduševili se!), javila nam je da Zoološki vrt Wilhelma radi i na Božić, te da to može biti fin način da provedemo 25. decembar. Na samom početku našeg boravka u Nemačkoj dobili smo preporuku za istu ovu lokaciju ali u večernjim časovima kada se u Wilhelmi otvara Božićna bašta.
Nekoliko skrolova i klikova kasnije saznali smo da je posredi izuzetno zanimljiva praznična manifestacija u okviru koje se dobar deo štutgartskog zoološkog vrta pretvara u magičnu svetleću atrakciju za čiju je realizaciju iskorišćeno čak milion i po lampiona. Svaki od sektora ukrašen je na različit način, a obilazak se obavlja tačno određenom stazom sa koje ne možete skrenuti, a sve kako bi se kontrolisala gužva. Prošle godine, kada je ova manifestacija premijerno održana u Štutgartu, posetilo ju je čak 120 hiljada ljudi. Verujem da je i ove godine broj posetilaca bio impozantan jer su čak i na Božić redovi za ulazak bili dugi. Nakon dnevnog obilaska neophodno je da napustite vrt, ponovo kupite kartu i to za ture koje su zakazane od 17, 18, 19 i 20h.
Kako smo uzeli karte za turu od 18 časova, imali smo na raspolaganju sat i po. To vreme smo iskoristili da se ugrejemo u obližnjem restoranu, koji je nekim čudom radio. Kada smo upoznali vlasnika shvatili smo da nije posredi nikakvo čudo već činjenica da je vlasnik iz naših krajeva, pa tako tog dana nije praznovao. Nakon čaše kuvanog vina vratili smo se u večernji obilazak i istinski uživali u specifičnom svetlucavom ambijentu. Rečima je teško opisati sve te neverovatne prizore zato vas pozivam da bacite pogled na ”Štutgart II’ highlights odeljak na mom Instagram profilu, gde ćete najbolje videti kako je izgledalo ovo jedinstveno iskustvo. Možda nismo imali sreće sa vremenom (kiša je tih dana baš često padala), možda ni tajming za posetu nije bio najbolji zbog pretežno neradnih dana, ali smo zato uspeli da ispratimo verovatno najmagičniju štutgartsku manifestaciju u godini. Kada se sve sračuna, ne možemo biti nezadovoljni.
Poslednje jutro u Štutgartu iskoristili smo za posetu Muzeju savremene umetnosti. Dok bih ranijih godina na vrh svoje liste smeštala muzeje sa delima starih majstora i ostvarenjima klasične umetnosti, toliko u poslednje vreme sve više vapim za delima modernih i savremenih umetnika. Ovim obilaskom sam uspela da, makar za neko vreme, utolim svoj apetit. Otkriće posete jeste stvaralaštvo Oto Diksa, nemačkog slikara čuvenog po svom kritičkom osvrtu na nemačko društvo u vreme Vajmarske republike, ali i po vrlo surovim i realnim prikazima ratnih stradanja. Pored stalne postavke, u okviru koje se nalaze i Diksova dela, trenutno je aktuelna privremena izložba Vertigo koja je posvećena umetnosti koja ”napada oči” kako je svojevremeno opisana u Time Magazinu. Reč je o umetnosti koja se bazira na iluziji i poigrava sa čulom vida. Ova izložba, zajedno sa onom o Astecima trenutno predstavlja najatraktivnije umetničke događaje u Štutgartu i neizmerno mi je drago da smo uspeli obe da posetimo. Ukoliko se uskoro uputite ka ovom gradu, i vi ćete moći da čekirate obe izložbe jer traju do proleća 2020. godne.
Koji sat nakon završene posete Muzeju savremene umetnosti, uputili smo se metroom nazad do aerodroma. Čini mi se da nikada lakše nismo započeli i završili posetu jednom gradu. Nikako zanemarljiva činjenica, zato je ponovo i ističem. Bio je ovo idealan način da provedemo poslednje dane 2019. godine i napunimo baterije za početak nove. Ostaje žal zbog izostanka posete Mercedesovom muzeju i još nekoliko neprecrtanih stavki na listi, ali gledamo na to kao na razlog više da se ponovo, jednom, vratimo ovom gradu. Do tog real life povratka, imaćemo još jedan digitalni i to već u jednom od sledećih postova u kojem ću vas povesti u obilazak štutgartske Gradske biblioteke.
Do tada, budite mi pozdravljeni…
Fotografije: Branislava Antović Aleksić i Nikola Aleksić
*ovaj post je urađen u saradnji sa Turističkom organizacijom Nemačke