Da li smo svesni šta gledamo: stereotipi i predrasude u filmovima i serijama i zašto je važno da ih osvestimo

Najbolja prijateljica glavne junakinje koja je uglavnom krupna crnkinja i čija je uloga da ima duhovite doskočice. “Simpatični” tata koji ne učestvuje puno u kućnim obavezama i smatra da mu je žena dosadna, ali svi ga vole i ne očekuju ništa više od njega. Djevojka koja skine naočare i preobrazi se, a uspeh preobražaja se meri činjenicom da nakon istog konačno osvaja momka koji je do tada nije primećivao. Bespomoćna princeza koja treba da bude spasena, sociopata koga publika voli jer nam govori da postoji potencijalna tama u svima nama, fini momak koji zapravo nije toliko fin, i tako dalje.

Ovo su samo neki od stereotipa koji “krase” filmove, serije i crtaće. Riječ stereotip uglavnom koriste sociolozi i psiholozi kako bi opisali slike koje se ponavljaju u medijima ili kulturi. Stereotipima često fali logička osnova, pa su i potencijalna opasnost za stvaranje predrasuda. Tu dolazimo i do teme našeg današnjeg teksta. Kako i koliko ovakvi momenti u filmskoj i televizijskoj industriji mogu biti opasni? Odgovor je jasan: poprilično, ali hajde da to i pojasnimo.

Not Like Other Girls (Nisam kao druge djevojke)

“Družim se samo sa momcima jer djevojke previše drame”;

“Ne pijem koktele, samo pivo”;

“Ne volim da se šminkam i da nosim haljine”;

“Ne jedem salatu nego burger – haha” i tako u nedogled.

Poznato? Ovako se kroz medije i filmove prikazuju “kul” ženski likovi koji privlače muškarce. Da bismo razumjeli ovaj fenomen, možda je najvažnije naglasiti da su ovakvi ženski likovi kreirani za “male gaze” (eng.).

Male gaze (muški pogled) se u filmovima koristi da se svijet, prvenstveno žene, predstavi iz pogleda heteroseksualnog muškarca. Na taj način žene su uglavnom superseksualizovane i uklopljene u mušku fantaziju. Da bi bile još voljenije, junakinje se udaljavaju od svega onoga što je stereotipno ženski, sa premisom – što se više udalje, to će biti voljenije. Na taj način ženski pol se odmah oslikava kao inferiorniji jer je sramota voljeti šminku, salatu ili djecu. A sve ono što je muški se glorifikuje i hvali.

I tako se gradi idealna žena sa fizičkim izgledom trenutne idealne ljepote, a osobinama stereotipnog muškarca. Pomalo homoerotično, znam, nego to je već druga priča o društvu u kojem živimo.

Lovable mysogynist (Voljeni mizogin)

Kad spomenuh interalizovanu mizoginiju, dobro je osvrnuti se na to koliko je seksizam normalizovan da često prolazi neopaženo ili se smatra duhovitim.

Evo kako funkcionišu sitkom likovi koji su smatrani “duhovitim dobricama” njihovog društva:

korak prvi – posmatraju žene kao seksualni objekat;

drugi korak – glavna karakteristika njihove ličnosti postaje to što su ženskaroši;

treći korak – dobacivanje i seksističke doskočice;

četvrti korak – vješto upakovan prijateljski gest prema nekom iz svog društva zbog čega se sav prethodni seksizam zaboravi.

Možda vam padaju na pamet Džoi Tribijani iz serije Prijatelji ili Barni i Čarli iz Dva i po muškarca. Od strane svojih najbližih ovakav lik bude opisivan kao dobar momak, a pouke o mizoginom ponašanju nikad nema, ono se samo zanemari i smatra nepromjenjivom, ali simpatičnom karakteristikom junaka.

Kreator Dva i po muškarca Čak Lore je kreirao i Štrebere. Da, sve serije koje su globalno voljene i zato je uvijek je bilo pomalo kontraverzno reći da su ove serije pune seksizma. I meni samoj je trebalo vremena da o tome progovorim izvan svog najužeg kruga ljudi. Kada to jesam učinila susrela sam se sa žestokim neslaganjem.

Jedan od razloga zbog kojih, kada spomenete ovaj problem, dobijete poglede u nevjerici je zbog trika koji pisci koriste, a zove se “lampshade hanging”. Korišćenje ovog postupka pomaže autorima serije da koriste uvredljive stereotipe tako što ih konkretno adresiraju. Na ovaj način autori govore publici da su svjesni da promovišu seksizam, ali da je u pitanju šala – tako da nema veze.

Disney filmovi i rasizam

Ako su reakcije na rasizam u pomenutim serijama bile problematične, zamislite kako se tek osjećamo kada nam dirnu u omiljene crtaće. Ipak, rasizam u Disney filmovima je toliko prisutan da bi bilo i više nego pogrešno ne adresirati ga. Isto je i sa prikazom polova. Spisak problematičnih momenata je predug.

Opšte poznat primjer kada se spomene rasizam u Disney filmovima jeste potpuni izostanak tamnoputih likova u filmu o Tarzanu iako se radnja dešava u Africi.

Sijamske mačke u crtaću o Mazi i Lunji koje su predstavljene antiazijskim stereotipima (grešne i manipulativne), vrane u Dambu su stereotip glasova i slenga Afroamerikanaca, čivave koje su zle, prljave i nekulturne kao ilustracija Latino likova.

Među famoznim primjerima je i Petar Pan gdje se ismijavaju i stereotipno prikazuju Indijanci, čak ih kroz film nekoliko puta nazivaju “crvenkošcima”. Uz ovaj pežorativ dolazi i prikaz “nemuštog” jezika koji prikazuju kao jezik domorodaca.

Zbog pritiska javnosti Disney ovaj problem nije ignorisao, pa danas pred prikazivanje filmova kao što su Petar Pan, Maza i Lunja i Dambo slijedi pisano upozorenje. Naime, Disney+ izdaje obavještenje pred filmovima koje kaže: “Ovaj program uključuje negativne prikaze i / ili negativan tretman ljudi ili kultura.”

A da li ste ikad obratili pažnju na Aladinovu uvodnu špicu? Zove se Arapske noći i ide ovako:

Oh, I come from a land
From a faraway place
Where the caravan camels roam.
Where they cut off your ear
If they don’t like your face
It’s barbaric, but hey, it’s home.

Grupa arapskih Amerikanaca je protestovala zbog ovoga, promijenjen je samo mali dio pjesme, ali javnost i dalje nije zadovoljna. NewYork Times je na to odgovorio naslovom: “It’s racist, But Hey, It’s Disney”.

Prepoznavanje ovih stereotipa nas možda ponekad razočara i uzburka, ali da bismo osvješćivali predrasude koje imamo, svjesne ili nesvjesne, moramo se sa njima suočiti. Onda razmisliti, donijeti zaključke i gledati ili stvarati filmove koji su inspirativni, a drugačiji. Ili ono najbitnije – pokrenuti razgovor. Zato ako i vi primećujete slične scene, pišite nam u komentarima.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on pinterest
Pinterest
Share on google
Google+
Share on linkedin
LinkedIn
Share on email
Email

Pročitajte još

2 Responses

  1. Mislim da autorka teksta, iako mozda ima najbolju nameru, ipak malo prelazi granicu u odredjivanju sta je prihvatljivo, a sta ne. Deluje malo kao narodna policija, koja odredjuje sta sme da se kaze i kojim tonom (kao neki pandan odredjivanju dozvoljene duzine suknje).
    Humor i komedija se vrlo cesto zasnivaju na karikiranju i preterivanju u raznim formama. I “zrtve” humora su kako zene tako i muskarci. Izdvajanje primera gde su zene na meti je negde biranje dokaza koji idu u prilog tvrdnji.
    Potreban je kriticki osvrt na ovakve probleme, ali to ne bi trebalo da predje u neku “diktaturu” misli i ideja

  2. Genijalan tekst! Ali kako bismo pricali o ovim stereotipima, moramo se i edukovati zbog cega su to uvrede za grupu ljudi na koju se isti odnose. Neki su veoma jasni, ali drugi manje, pogotovo kod nas na Balkanu gde ljudi retko dolaze u dodir sa drugim kulturama i etnicitetima. Bez edukacije, sve te “sale” prodju kao sale.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *