Ležerna je atmosfera. Pričamo uz tihu muziku i grickalice postavljene na preniskom stolu. Jedan od momaka protegnu ruku ka nazad, tako da mu se vide pazuh i donji dio stomaka. Konkretno: dlake na pazuhu i linija dlaka na donjem dijelu stomaka. Gledam u ljude oko sebe. Niko ga ne zagleda, niko ne baca komentar, niko ne čeka reakciju, kao da niko nije ni obratio pažnju. Još je važnije kako je on to radio – nemarno, bez razmišljanja, slobodno.
Čekaj, zar ne mora u svakom trenutku da razmišlja kako njegovo tijelo izgleda za druge ljude? Zamišljam da sam ja uradila isto – da sam nemarno podigla ruku tako da mi se vide dlake ispod pazuha ili jedna uporna dlaka na donjem dijelu stomaka. I prije nego bi neko uskočio sa komentarima ili pogledima, morala bih nekako da se opravdam. Jer žene, kao najveću tajnu, moraju skrivati to da i one imaju dlake, niko ne može znati da ih imamo – osim na kosi i obrvama. Sve ostalo su neželjene dlačice.
Pogled u istoriju neželjnih dlačica
Uklanjanje dlačica nije nov običaj, mada je kroz istoriju pripadao i ženama i muškarcima. U tu svrhu koristile su se školjke, pčelinji vosak, pincete, a različite kulture imale su različite zahtjeve.
Žene u elizabetansko doba su brijale obrve. Egipćanke su, u Kleopatrino vrijeme, brijale glave i stidne dlake. Tada je nastalo nešto slično današnjoj šećernoj pasti, samo se u tom periodu kao glavni sastojak koristio med. Smatralo se necivilizovanim imati stidne dlake, pa su ih svi otklanjali. Aleksandar Veliki je bio obrijan i ohrabrivao je svoje vojnike da se obriju kako ih protivnik ne bi hvatao za bradu u borbama, a muškarci u Rimu su izjutra odlazili kod berberina.
Neke kulture su naglašavale dlake. Na Bliskom istoku, u istočnoj i južnoj Aziji, smatralo se da su spojene obrve privlačne, pa su ih naglašavali kohlom. U Koreji se i dan danas stidne dlake smatraju znakom plodnosti, pa čak postoji procedura transplatacije stidnih dlaka.
Da žene otklanjaju dlačice, postaje normativno u 20. vijeku. Kako tokom Drugog svjetskog rata žene nisu mogle stalno da nose čarape zbog nedostatka najlona, tako je sve više žena krenulo da brije noge. Čak 98% Amerikanki redovno je brijalo noge do 1964. godine.
Jačanjem kapitalizma, jačale su reklame upućene ženama da kupe proizvode “bez kojih ne mogu”, a Gillette i Harper’s Bazaar su na sve načine slali poruku: Sramota je da se dlake vide.
Dakle, ako znamo da se standardi brijanja mijenjaju, da nisu prirodni i suštinski tačni, niti suštinski ženski zašto je onda tako teško odupreti im se?
Boli li samo mene ovoliko?
Do tog momenta, probala sam depilaciju hladnim voskom, toplim voskom, prah za depilaciju, kremu za depiliranje, brijanje uz sapune, ulje i kreme, makazice i odstranjivanje dlaka koncem. Ali ne i depilaciju šećernom pastom koja je sve više bila na dobrom glasu (da, onu kakvu je koristila Kleopatra – saloni ne zaboravljaju da naglase to u svojim reklamama). Zato sam je uzbuđeno i nevoljno zakazala. Nevoljno jer imam nisku toleranciju na bol i ne volim da od svog ograničenog budžeta dajem na halapljive zamke patrijarhalno-kapitalističke mržnje prema ženama. A uzbuđeno jer hej, možda napokon nađem način da se oslobodim neželjenih dlaka.
Zakazujem tretman u novom salonu na drugom kraju grada. Recenzije su odlične, kažu da je pasta prirodna i za osjetljivu kožu. Dolazim u salon užeglog popodneva (onako kako samo u Podgorici može), skidam sve sa donjeg dijela tijela i ležem na sto. Ljubazna Makedonka mi rukavicama pažljivo stavlja iznenađujuće malu količinu zlaćaste smjese na preponu, pa je pomalo utrljava i utrljava, i onda u sekundi povuče smjesu u smjeru rasta dlaka. Stavljam ruku preko usta, a suze nevoljno kreću. Boli, ali valjda pretjerujem.
Pokušava ponovo u par navrata, sa pauzama jer vidi da mi ne ide baš najbolje. Tad ne vidim krv na preponama, ali se razočaravam u sebe: Zašto me toliko boli? Nikog ne boli ovoliko. Pokušavam sebi da kažem da je sve u mojoj glavi, da natjeram mozak da misli da smo na plaži, ali ne znam je li mi gore kad se opustim ili kad se stegnem. U tom trenutku nisam mogla da zamislim da bih mogla da izdržim to mučenje dok mi depilira kompletnu bikini zonu. Govorim joj da stane, nema šanse da mogu dalje, a ona se šali da sledeći put popijem rakiju pred zakazivanje. Naplaćuje mi polovinu cijene – polovinu je dlaka uspjela da makne. To je bio drugi i posljednji put da sam probala depilaciju.
Brinemo li o sebi kada se brijemo ili brinemo o drugima?
Izgleda ljepše tako. Higijenski je – govorila sam sebi u srednjoj školi kako bih opravdala vrijeme koje trošim na brijanje. Uvijek sam imala jače, tamnije dlake koje jako brzo rastu. Niko ih u mojoj porodici nema, a ja sam kasnije saznala da je tako jer imam policistične jajnike, uz šta često dolazi i pojačana maljavost. To bi značilo da bi na nogama obrijanim ujutro do podneva iznikle male, a jako oštre dlake.
To da je brijanje higijenski, nisam mislila samo ja, nego skoro 60% žena. 46% navodi da se briju jer su navikle, a 21% jer partner/ka tako preferira. Čak 11% žena se brije svakodnevno. Kako sam pokušala da ubijedim sebe da dlake nemaju nikakvu funkciju, iako sve drugo na tijelu ima, ne znam. Uprkos tom popularnom mišljenju, dlake zapravo štite od potencijalno štetnih bakterija i virusa, a jako često brijanje može dovesti do iritacije i oštećenja kože.
Počela sam da prezirem vrijeme koje moram potrošiti na brijanje. Svaki dan ljetnjeg raspusta, prije izlaska sa drugaricom, brijala sam noge od koljena ka dolje. Redovno bih se posjekla kod lijevog zgloba gdje je krv duže tekla nego na drugim mjestima. Taman kad sam pomislila da je prestala, vidim tačkicu zgusnute krvi na zglobu. A kako bih tek pocrvenjela u licu kad bih u javnosti vidjela da sam slučajno preskočila red dlaka na nozi. Ne želite da izađete na sunce i da vam neko, bože sačuvaj, vidi dlaku na ruci, stomaku, nozi, bikiniju, bradi, pazuhu, leđima, licu, itd.
Dok sam studirala u Sloveniji, upoznavala sam ljude iz zemalja bivše Jugoslavije koji bi komentarisali kako Slovenke ne brinu o sebi. A pod tim se isključivo podrazumevalo da se ređe briju i šminkaju. Nije mi skroz bilo jasno toliko iščuđavanje jer je Slovenija kulturološki nama bliža nego što mislimo, pa nije bio značajan broj djevojaka koji se opirao rodnim normama. Razmišljam šta bi bilo da smo bili u nekoj još slobodnijoj sredini?
Naše shvatanje brige o sebi uglavnom označava onu površinsku, a rodno odgovarajuću. Osjećam se kao da je svaka žena artikal na polici na koji je zakačena etiketa, a poželjno bi bilo da na njoj piše: “očešljana, isfenirana, farbana na 4 nedelje, ne previše niska ni previše visoka, dovoljno mršava, sa taman dovoljno oblina, dobre kože i konvencionalno atraktivnog tijela, freško obrijana”.
Da li biste se brijale da znate da vas niko neće osuđivati ukoliko to ne učinite?
Nelogičnosti sam počela da primjećujem u ljudima oko sebe, pa sam onda sagledala i sebe i svoje slobodne izbore. Komentari o Slovenkama; momak koji se ne brije komentariše dlake na ruci drugarice; drugarica koja neće na plažu jer nije stigla da se obrije – rastužilo bi me svaki put kad djevojka iz okoline prokomentariše neko nezadovoljstvo zbog svojih dlaka.
Jeste li nekad čuli da neko kaže da voli da se brije ili da se raduje zakazanoj depilaciji? Nisam ni ja. Zašto onda ovo radimo?
Naše odluke ne nastaju u vakuumu. Od djetinjstva upijamo poruke iz medija (koliko puta ste vidjeli ženu sa dlakama na nogama na TV-u?), te poruke iz okoline (koliko puta ste čuli žene oko vas koje su se posramile ako im dlake nisu savršeno uklonjene?). Čak i reklame za brijače prikazuju žene koje briju već obrijane noge. Naučene smo da su dlake na ženskom tijelu sramota i te poruke smo internalizovale.
Ovo ne znači da treba momentalno zabraniti bilo kakvo otklanjanje dlaka, ali treba kritički analizirati izjave poput: “Ja biram da se brijem zbog sebe. Ja tako volim. To je moj izbor“. Da li biste se brijale da se većina žena ne brije? Da li biste se brijale da znate da vas niko neće osuđivati i da bi vaš izbor bio potpuno prihvaćen?
Ako odaberete da redovno otklanjate dlake baš sa svakog dijela tijela, to će oduzimati mnogo vašeg vremena i novca (naročito ako imate uporne dlake kao ja), ali ćete biti društveno prihvaćene. A ako odaberete da se ne brijete, prkosite standardima, štedite vrijeme, štedite novac, ali ste na meti okoline koja je, iz nekog razloga, veoma ljuta kad žena odluči da ne miče dlake.
Ako je brijanje slobodan izbor, zašto je onda muškarac u javnom prevozu verbalno napao djevojku neobrijanih pazuha? Zašto svaka kampanja gdje su neobrijane žene pliva u “Ovo nije ženstveno! Fuj!” komentarima? Zašto žene osjećaju sramotu zbog dlaka koje su potpuno prirodne? Sramota u vezi sa dlakama na tijelu nije prirodna, nije emocija sa kojom se rađamo. Već naučena.
Male pobede u dugoj borbi sa patrijarhatom
Ovog ljeta sam obrijala noge svega par puta i nisam imala problema da izađem u šortsu ili haljini. Ona sramota koju sam osjećala u srednjoškolskim danima sada mi je potpuno nepojmljiva i žao mi je svake djevojčice koja se tako osjeća jer mi je poznat taj pritisak. Dlake nisu odvratne, dlake su prirodne – i bilo bi fino da počnemo od ovih malih lekcija.
Razlika između svakodnevnog brijanja i brijanja par puta u tri mjeseca je velika, i ja bih rekla da je svaka odluka u tom pravcu napredak. Gubim mnogo manje vremena, svjesnija sam zašto otklanjamo dlake i nadam se da ću se kroz sledeće godine sve više oslobađati rodnih okova.
To što se i dalje ponekad obrijem, ne radim jer volim i jer mislim da je potrebno već da bih se zaštitila od komentara, pogleda i drugih nelagodnosti, koji sad dolaze isključivo od okoline, ali ne i od mene. Ipak, to me ne čini lošom feministkinjom, jer kao što je Roxane Gay objasnila u svojoj knjizi:
Prihvatam etiketu loše feministkinje jer sam čovjek. Neuredna sam. Ne pokušavam da budem primjer. Ne pokušavam da budem savršena. Ne pokušavam da kažem da imam sve odgovore. Ne pokušavam da kažem da sam u pravu. Samo pokušavam da podržim ono u šta vjerujem, pokušavam da učinim nešto dobro na ovom svijetu, pokušavam da napravim buku svojim pisanjem, a da istovremeno budem ja.
Baš zato ja sa vama dijelim ovaj nedovršeni put kroz istoriju mojih stavova i radnji, o naizgled običnoj, nevažnoj radnji, a zapravo još jednom navalentnom, dosadnom društvenom pritisku koji sa sobom vuče sve ostale.
6 Responses
Ako ce ovo da nas ucini slobodnim i srecnim ok..
moj muz brije dlake ispod pazuha, a vrlo je klasican muskarac. Ovo mu dodje kao necu brisat nos jer je to standard higijene koji je neko nametnuo, ocu slobodu, ici cu slinava.
Ne bih uklanjala dlacice samo ako nemam cime, nemam mogucnosti. Nikakve mi to veze nema ni sa mojim zenskim pravima niti sa pritiskom okoline. Valjda smo zene, dame, a ne zivotinje.
Daj da se bavimo pametnijim stvarima, ovo je vec (tragi)komedija.
Bukvalno, žali Bože vremena koje je utrošeno na pripremu i pisanje ovog članka.
Autor članka kaže, dlačice štite od bakterija i gljivica. Pa zar nije bolje redovno se kupati, umjesto da se puštaju dlačice?! Možda su prije 1000 godina bile bitne, kada su se ljudi kupali 1 godišnje. U današnjem vremenu gdje postoji toliko higijenskih proizvoda i dostupnost vode, ovo je smiješna priča.
Hajde onda da muškarci ne briju bradu i brkove, niti da je sređuju, jer i to je prirodno.
Šta je sljedeće, da se ne kupamo?
Mnogo šta je prirodno, ali ne smijemo zaboraviti da su ljudi svjesna bića koja su odbacila mnogo toga životinjskog!
Meni je ovo preterivanje i bas me zanima koja zena se zaista oseca lepo sa dlakama? Na sebi zelim dlake samo u vidu kose, trepavica i obrva, sve ostalo bih rado skinula zauvek. Ali, svako neka izgleda kako zeli i voli. Malo postaje naporna ova tema ‘pritiska drustva’. Zbog cega vam je tudje misljenje bitno i zasto uopste mislite da svi moraju da misle i vole iste stvari kao vi? Ja se na primer ne sminkam, samo jednom u sto godina ako idem na svadbu ili neko desavanje specijalno. Odrasla sam pored majke koja je uvek sredjena i sestara koje su uvek skockane. Mene to smara, dopadam se sebi bez sminke i ne osecam nikakav pritisak samo zato sto to vecina zena radi. Da li me je iko ikada pitao zasto se ne sredjujem? Jeste. I odgovorila sam. Velika stvar. Kosu nikad ne feniram, pocesljam se i toliko od mene. Volela bih da volim i uzivam u sminci i frizuri ali ja ne uzivam u tome. Ne mozete me naterati to da volim kao sto me ne mozete naterati da mislim da su dlakave zenske noge lepe. Da li moje misljenje nekome treba da bude bitno? Ne.
Sjajan članak! I te kako su nam nametnuti ovi standardi. I te kako to nije nešto u čemu prirodno uživamo. Ko još uživa u bolu i ograničenjima poput ,,jao, ne mogu danas da obučem suknju, puštam dlake za depilaciju”. Pft.
Ne razumem izjave poput ,,valjda smo žene, dame, a ne životinje”. Da li to implicira da su muškarci životinje jer ne briju noge? Te dlake nas i čine ženama. One predstavljaju jednu od razlika između žena i devojčica.
Pritom, muškarac koji ne brije pazuhe ili ne sređuje posebno bradu neće doživeti ni upola toliki društveni pritisak i zgražavanje okoline kao žena koja ne brije noge ili pazuhe. Upravo se o tome i radi – većina žena će lako preći preko svojih preferencija što se tiče muške brade, dok žena s neobrijanim nogama i pazusima neće tako lako naći partnera koliko god da je pametna, zanimljiva i dobra osoba.
Da, u teoriji i mi imamo izbor, ali kad se jedna opcija posmatra kao normalna i prihvatljiva, a zbog druge doživljavamo odbacivanje, podsmevanje i uvrede, taj izbor i nije baš neki.
Društveni pritosak Ja nemam ništa protiv dlaćica, ali slušam kako komentarišu ljudi. Neko neće do prodavnice da siđe ako nije depiliran. Bjuti studia, kozmetički saloni i estetske klinike obožavaju ovaj trend. Mislim da izbor više i ne postoji, ili postoji ali samo za hrabre.
Jedino imam opravdanja za medicinske slučajeve, nekima ispod pazuva može jako intezivno mirisati zbog hormona itd.