Search
Close this search box.
Search
Close this search box.

Patrijarhat – zašto je štetan i po muškarce

Zašto patrijarhat nije “prirodno” stanje i kako to feminizam poboljšava život muškaraca.

Da li ste znali da su kofere sa točkićima do osamdesetih godina prošlog vijeka nosile, odnosno vukle pretežno žene. Razlog je bizaran – vući kofer, a ne nositi ga, nije izgledalo dovoljno “muški”. Ovo je krajnje banalan, ali i jako dobar primer koliko su fraze “budi muško” i “to nije za muškarce” zapravo imale negativan uticaj na mušku populaciju. Onaj malo drastičniji primer iste pojave jesu statistički podaci o čak 80 odsto više davljenika koji su muškog roda. Razlog? To što je jakna za spasavanje ipak za ženski pol, je l’? Ove informacije su nas naterale da se zapitamo i obrazložimo na koje sve načine patrijarhat šteti muškarcima?

Patrijarhat nije prirodno stanje

The Conversation

Patrijarhat predstavlja vladavinu najstarijeg muškarca u porodičnim, religijskim i poslovnim institucijama. U takvom uređenju mlađi muškarci su podređeni starijim, a žene su podređene muškarcima. Pomiješano sa kapitalizmom, čine sistem koji ugnjetava sve one koji nisu na ”vrhu” ljestvice.

Patrijarhat nije ”prirodno” stanje što pokazuje i pojava matrijarhata kroz praistoriju (i danas postoje društva koja su matrijarhalna, npr. Minangkabau u Indoneziji ili Mosuo u Kini), ali i različitosti u kulturama 21. vijeka.

Primjer je očigledan ako se uporede hebrejski, jezik koji je jako rodno diferenciran, i finski jezik, koji je rodno neutralan. Djeca koja govore hebrejski znaju svoj pol čak godinu dana ranije od govornika finskog jezika.

Ko su ''pravi'' muškarci?

Planeti nedostaje najmanje oko 126 miliona djevojčica zbog selektivnih abortusa, čedomorstva ili zapostavljanja, što govori o tome da borba jedne djevojčice za njeno mjesto u ovom svijetu počinje i prije njenog rođenja. Pa, iako su po rođenju bebe koje imaju muške polne karakteristike smatrane poželjnijim polom, za života im se ne daje mnogo slobode da rastu onako kako žele jer su za njih, od onog trenutka kada roditelji saznaju da je u pitanju dječak, predodređene neke norme ponašanja, oblačenja, vrijednosti i kulture.

”Pravi muškarci” su, stereotipno, oni koji poštuju sve ove norme kako bi udovoljili drugim muškarcima.

To znači da ne treba da plaču i da je poželjno da suzbijaju emocije. Treba da na djevojke gledaju kao na seksualne objekte. Brak je ”prokletstvo” na koje su osuđeni (naravno bez racionalnih i konstruktivnih razgovora sa suprugom jer brak valjda tako treba da izgleda). Nikako ne mogu biti dio LGBT+ zajednice jer ako se autuju, to nije ”muški”. 

Foto: @ykaar

Ne treba da ih zanimaju društveni problemi, ne treba da učestvuju u vaspitanju djece, a kamoli u kućnim poslovima. I uz sve to – nikako ne treba da rade na emocionalnoj inteligenciji. Jer visoka emocionalna inteligencija znači visoka tolerancija, empatija i kritičko razmišljanje, što bi uzročno-posljedično dovelo do preispitivanja i odbacivanja pomenutih normi.

Te norme idu toliko daleko da se ogledaju i u fizičkom izgledu.

Sjećate li se kako je u danima nakon što je italijanski predstavnik, bend Måneskin, pobijedio na Evroviziji bilo sijaset ogorčenih muškaraca kojima je oduševljenje pjevačem Damianom Davidom, primetno kod ženske populacije, bilo posve ogavno? 

Bili su ubijeđeni da su žene ”pošašavile” jer su počeli da im se dopadaju ”takvi muškarci”. A zapravo – onaj ideal ”pravog” muškarca koji odlikuje velika fizička snaga i obavezno praćenje ”muških vrijednosti” – stvoren je upravo od muškaraca za druge muškarce. Svakako, Damiano David sa šminkom, Prins sa haljinom, Hari Stajls sa nalakiranim noktima – sve ove usmene norme krše, a ljudi se oslobađaju.

Feminizam zapravo poboljšava život muškaraca

U državama gdje je indeks rodne ravnopravnosti veći, muškarci žive duže i jaz među polovima u očekivanom životnom dobu je manji. Primjer je Island, mnogima prva asocijacija za rodnu ravnopravnost, gdje muškarci žive skoro koliko i žene, oko 81 godinu, a žene žive u prosjeku 84 godine.

Na Islandu se iz godine u godinu bilježi i najmanji rodni jaz u platama, čemu značajno doprinosi odlazak očeva na roditeljsko odsustvo, što je tamo zakonom obavezno. Rusija u ovom slučaju može da nam posluži kao primer za potpuno suprotnu situaciju. U ovoj zemlji životni vek muškaraca je čak 10 godina kraći nego kod žena.

Osim što žene imaju biološku prednost u ovom smislu koja ih čini otpornijim, postoji i nešto što su naučnici nazvali ”man-made diseases”. To su kulturne norme koje rezultiraju time da se muškarci upuštaju u rizičnija ponašanja, ali i da više puše i piju alkohol.

Foto: Times

Izvještaj Svjetske zdravstvene organizacije pokazuje da na kraći životni vijek muškaraca mogu da utiču i izbor posla, (veća šansa je da budu izloženi fizičkim i hemijskim opasnostima), zatim mala vjerovatnoća da će posjetiti doktora i prijaviti svoje simptome (briga o zdravlju se u patrijarhatu doživljava kao ”slabost”) i na kraju norma da muškarci moraju da ”rizikuju”, ponekad ih čak može dovesti u životnu opasnost. A što se više muškarci poistovjećuju sa tradicionalnim ”muškim” idejama muškosti, manja je vjerovatnoća da će potražiti stručnu psihološku pomoć.

Uz to, iako žene četiri puta češće pokušaju da izvrše samoubistvo, muškarci tri puta češće umiru od suicida jer biraju agresivnije metode, kao što je na primer vatreno oružje.

Obezbijediti dobrostojeći život svojoj porodici bez finansijskih briga, još jedna je od vidljivih posljedica ovog narativa. To nam objašnjava zašto su očevi uglavnom emotivno odsutni – njihova uloga vrednuje se samo kad obezbeđuju materijalna dobra.

Dok su pre četrdesetak godina točkići na koferima smatrani ženskim putnim prtljagom, tako se, kada je pandemija tek počinjala, ”muškost” branila nenošenjem maski. Još jedan primer kako su muškarci rizikovali svoje zdravlje robujuću patrijarhalnim stereotipima.

Iako jednim tekstom ne možemo da okončamo patrijarhat, jedno sigurno možemo, a to je da vas podstaknemo da razmišljate o izlasku iz patrijarhalne zone komfora u kojoj je komfor zapravo prividan i, kako smo pokazali, neretko poguban. Borba za bolje i ravnopravnije sutra svih nas nije ”ženska” stvar, niti je atak na muškost. Ona je jedini način da svojoj deci, bez obzira na to da li su ćerke ili sinovi, obezbedimo bolju, lepšu i dugovečniju budućnost.